Zato kod Glucka Orfej u skladu s Platonovom primjedbom nakon što shvati da ju je još jednom izgubio okrenuvši se, otpjeva pismo namjere da se i sam ubije; sve samo da njih dvoje ostanu skupa, sad među živima ili mrtvima, nije bitno, gdje bilo. (Naravno, iznudivši time u konačnici hepiend.

Ili kako Žižek piše: Ono što se događa između Monteverdija i Glucka stoga je ' ' promašaj sublimacije ' ': subjekt više nije spreman prihvatiti metaforičku supstituciju, razmjenu ' ' bivstvovanje za bitak ' ', to jest prisutnost ljubljene osobe od krvi i mesa za činjenicu da će je moći vidjeti svuda, u zvijezdama i mjesecu, itd. umjesto da to učini, radije si oduzima život, kako bi izgubio sve, i upravo u tom trenutku, kako bi nadomjestilo odbijanje sublimacije i njezine metaforičke zamjene, milosrđe mora intervenirati kako bi spriječilo potpunu katastrofu.)

Ali ne mnoga; a isto toliko ih je išlo u suprotnom pravcu, tamo natrag, u vrijeme prije Mozarta i Glucka do djela Handela i Pucella i Monteverdija, kada je Âťrana operaÂŤ postala zanimljiva za opću publiku.

Oni će zajednički na dva, tri i četiri klavira izvesti djela Liszta, Rahmanjinova, Hačaturjana, Beethovena, Glucka, Wagnera, Elgara, Smetane i Verdija u obradama suvremenog ruskog skladatelja Alekseja Kurbatova.

Italian Opera Seria of the Eighteenth Century, 1997), pred kojom su se zatjecale sve generacije opernih stvaralaca nakon Glucka, Wagner se priklonio drugoj mogu ć nosti, pa je odbacio koloraturne ukrase i diobu glazbenoga tkiva na recitative i strofi č ki oblikovane arije.

I nije stvar samo u tome da, kod Glucka, objekt više ne može pjevati ta se promjena ne tiče samo sadržaja, nego, čak i radikalnije, same glazbene teksture.

Iako je još uvijek režirao u 1970 - im godinama, Viscontijev najpoznatiji rad u opernoj kući bio je u 1950 - im u La Scali, kada je od grčko-američke sopranistice Marije Callas stvorio svjetski slavnu pjevačicu-glumicu u operama Glucka, Spontinija, Bellinija, Donizettija i Verdija.

Pod vodstvom Glucka prilično je napredovala u glazbenom smislu, a imala je ruku za crtanje.

Proslavila se interpretacijama Mozarta, Glucka, Vivaldija, Bacha, Debussya i Handela u suradnji s ponajboljim dirigentima kao što su Simon Rattle, Claudio Abbado, Gustavo Dudamel.

Ubrzo se institutom u kojem je radio proširila novost: " Termen svira Glucka na voltmetru "

Uvertira i chaconne iz opere Paris i Helena Christopha Willibalda Glucka uvertira je koja se oslanja na antički mit i toliko puta ispričanu ljubavnu priču o Parisu i Heleni: njihovom susretu, ljubavi i bijegu u Troju.

Sam je Noverre ⠀ prijatelj u različito vrijeme Garricka, Glucka i Mozarta ⠀ predložio obrazac za novu operu u Pismima o plesanju (Letters on Dancing) iz 1760 - ih:

A jedna anonimna pariška pohvala iz 1770 - ih godina pretvara Glucka u Titana iz grčke mitologije želeći pokazati revolucionarni učinak koji je imala njegova glazba.

Glucka, o čemu je ostavio zanimljive dnevničke zapise, zapao je Sorkočević u jaku melankoliju, pa si je u času duševne pomutnje oduzeo život, bacivši se s prozora svoje kuće (današnji biskupski dvor u Dubrovniku).

Povratak janjičarskoj glazbi bilježi Beethovenova Deveta simfonija iz 1824. Motivi janjičarske glazbe mogu se pronaći i u djelima Rameaua, Michaela Haydna, Rossinija, Ludwiga Spohra, te u dvije opere Christopha Willibalda von Glucka: " Ifigenija na Taurisu " (1764.) i " Hodočasnici iz Meke " (1779.).

U niski opernih djela što će ih, kao trofeje, nataknuti na svoj dirigentski štapić, Bombardelli je u Splitu dirigirao vrlo širok repertoar u kojem se izdvajaju jedina dva splitska Wagnera (Ukleti Holandez i Lohengrin), te brojna djela Verdija, Puccinija, Bellinija, Giordana, Saint-Saënsa, Gounoda, Purcella, Glucka, Brittena, Borodina

Glucka te jedna simfonija iz pera g.

U skladu s modom pedesetih i šezdesetih godina, neke od arija Glucka, Rossinija, Čajkovskog, Gounoda i jasno Ruždjakove repertoarne specijalnosti Verdija zazvučale su u hrvatskom prepjevu, izumrloj praksi koju je Ruždjak znalačkim prevoditeljskim intervencijama i perfekcionističkom dikcijom doveo do savršenstva.

Kod Glucka je, međutim, taj rasplet posve drukčiji: nakon što se osvrne i tako izgubi Euridiku, Orfej pjeva svoju čuvenu ariju Cha far? senza Euridice, obznanjujući svoju namjeru da se ubije.

Ono što se događa između Monteverdija i Glucka stoga je promašaj sublimacije: subjekt više nije spreman prihvatiti metaforičku supstituciju, razmjenu bivstvovanje za bitak, to jest prisutnost ljubljene osobe od krvi i mesa za činjenicu da će je moći vidjeti svuda, u zvijezdama i mjesecu, itd. umjesto da to učini, radije si oduzima život, kako bi izgubio sve, i upravo u tom trenutku, kako bi nadomjestilo odbijanje sublimacije i njezine metaforičke zamjene, milosrđe mora intervenirati kako bi spriječilo potpunu katastrofu.

Hrvatska sopranistica Jelena Štefanić nastupit će u glavnoj ulozi premijerne izvedbe opere ' Il parnaso confuso ' Christopha Willibalda Glucka, koja će se održati danas, 24. siječnja u Schlosstheatru Schoenbrunn u Beču pod ravnanjem maestra Ingomara Rainera, u nazočnosti austrijskog predsjednika Heinza Fischera te brojnih visokih dužnosnika austrijske vlade i Europske unije.

Offenbachova je ironijska referenca na Glucka jasna recimo, can-can podzemnih duhova očita je zločesta parodija Gluckova uspavljujućeg Plesa blaženih duša.

Dvoržaka, Čajkovskog, Schuberta, Scarlattija, Glucka itd, a kao maturalni rad na završnom koncertu izvela sam ariju iz gluckove opere Orfej).

Dopuštajući si nekoliko slobodnih interpretacija povijesti, uključujući povijesne ličnosti kao aktere romana (poput kompozitora Willibalda Glucka i glasovitog pjevača kastrata Gaetana Guadagnia), Harvell je oblikovao napet roman prvijenac koji sav odzvanja zvukovima, ukratko: glazbenu i književnu poslasticu.

Štoviše, teško je vjerovati da bi ljudi poput Monteverdija i Lullyja, Handela i Rameaua, Glucka i Mozarta, Rossinija i Verdija nastavljali pisati za pozornice i za postave koje su smatrali neizlječivo klimavima ili, pak, da bi se Charlesa Dickensa toliko dojmili Gluck i Gounod u Parizu 1860 - ih godina, da doprinos pjevača-glumaca i produkcijskog tima mise-en scene u Orfeju i Faustu nije bio visoko primjeren.

Stari autokrat mogao je umrijeti, ali je uspostavio tako učinkovit sustav mise-en scene za vrijeme života, da ne govorimo kako je tiskao i zaštitio svoje opere i počeo dugu tradiciju njihovih neskraćenih obnova, da je njegov duh vladao velikim ustrojstvom AcadĂŠmie Royale de Musique barem do vremena Glucka 1770 - ih godina, bez obzira na to je li se davao neki Lullyjev komad ili je to bilo novo djelo Maraisa, Campre, Rameaua, Leclaira ili Mondovillea koje se pridružilo repertoaru.

Advent je u Sisačkoj katedrali već peti puta za redom obogaćen i koncertnim programom pa je prva nedjelja (28. studenog) dobila svoj umjetnički ogrtač satkan u kajdankama Giuseppea Sandolija s Korčule, Giuseppea Tartinija, Josepha Haydna, Christopha Willibalda Glucka te nepoznatog skladatelja iz renesansne Engleske.

Za otvaranje sezone odabrana je opera Ifigenija u Aulidi Christopha Willibalda Glucka.

Pokušavajući promijeniti stanje u operi, Wagner je osnovu ideje povukao od starijega reformatora Christopha Willibalda Glucka (dekadencija opere u drugoj polovici 19. stoljeća bila je slična dekadenciji opere u 18. stoljeću).

Za razliku od Glucka, Wagner je tu ideju proveo pojačavši ulogu orkestra i smanjivši ulogu glasa: umjesto arija s naglaskom na belkanto kao u Rossinija, Donizzettija i Bellinija, Wagner je ariju uklopio u orkestralno tkivo, čineći glas dijelom orkestra.