plačem. istina, od smijeha, ali ipak. plačem. odrasla sam u hercegovačkoj kući okružena temperamentnom obitelji i rodbinom, umjesto čokolinom hranili su me pršutom i zato samo ercegovački i priznajem (al nije ni, libra, onaj tvoj loš), znam šta je i varenika i džigerica i prvu svoju godinu u zagrebu brat i ja nismo izlazili van nego smo se doma ilitiga ukući sakrivali i govorili točak a ne kotač, karijola a ne tačke, šporet a ne štednjak, itd. neke stvari su se jednostavno same zamijenile, npr. od tada nikad nisam rekla točak al komotno i dalje govorim o autu u srednjem rodu i pjevam hercegovačke himne derući se iz petnih žila, jerbo je hercegovina u srcu. nije da ne volim zagreb, al korjeni i mentalitet su jači. puno. i tako je kod mene u kući uvijek živahno i veselo. nikad tiho. i mi televiziju gledamo ko mara žicarova koja je imala gluhog muža pa je uvijek dnevnik bio na najjače i cijeli široki je slušo dnevnik sa samo jednog televizora. tako nekako u to vrijeme je propala i lokalna televizija jerbo niko nije htio plaćat pretplatu. nego, što htjedoh reći... ah da, plačem od smijeha, da. dolazim ja tako maloprije doma (iliti unišla ja malopren ukuću), i pokušavam se neprimjetno uvuć u sobu i počet učit za ispit. istina, za tri dana je, al ipak. učit ću. bacam stvari u hodniku, skupljam skripte pobacane po dnevnom i kuhinji (jerbo danas ja kuhala, jel), vozim slalom po ostatku nastambe da izbjegnem ostatak familije. 7 metara do sobe... još samo 5 metara... 4..... 3..... 2....