uvijek sam bila otvorena i uvijek za dobru zezanciju, volim ljude, druženja, kave u gradu... od samog početka braka sam živjela na način da ne gubim prijatelje nego dapače, upoznavala nove ljude, sklapala dobra i kvalitetna poznanstva.opčenito o životu imam dobar i pozitivan stav.možda jesam sanjar, ponekad naivna i pomalo glupava ali nema veze.... ali nedostaje mi ono " nešto " - osmjeh, dodir, poljubac... sve ono što svakog muškarca i ženu čini sretnim i zadovoljnim. ne mogu više stalno slušati priče o WC papiru, hrani, računima.... šta je na telki danas, čije ću krizme odraditi... nemogu slušati o pubertetu.... i onda naravno, kako to obično i bude otkriješ da si sam počeo-la škicati okolo, uživati u nekim drugim stvarima/sitnicama. malo po malo, ne želim više ni te sitnice (ne baš tak)... poruka jedna, dvije, tri.... tko zna koliko, i sviđaju mi se, jako. sviđa mi se poziv na kavu koja je stvarno bila kava, sviđaju mi se razgovori gdje sve nešto " visi u zraku ", bez puno pitanja o mom životu jer, znamo se, u istom smo društvu i ne moraš biti profesor da shvatiš. volim kod njega što šuti kad treba jer ne bi mi bilo nimalo ugodno da se priča pokrene.i onda sama sebi kažem, MA NE; NIJE TO ZA TEBE, i onda mudro šutim, ne javljam se dan-dva, pa opet sve ispočetka. hoda mi po snovima (ne stalno) i sve me zbunjuje.