Šehić je, o poeziji je riječ, zalijepljen za tvrdi realizam i tvrdi urbanizam koji šara ironičnim hi-tech upadicama i rockerski raspuštenim dosjetkama i žaokama; mahnito zatrpava/rastvara stvarnost - koja ga zapravo nemilo zgraža - svakom vrstom kritike, otpora, gnušanja, podsmijeha, cinizma, riganjem vatre bijesa i nezadovoljstva iz najdbulje utrobe: Ugodno je biti/USS Enterprise/gdje tuče neutronski beat/i pucketavi naboj entropije/na vrhu jezika/i proleter nadut od pića/napušten od radničkog boga// Rat, posredno i neposredno, pulsira čitavim Farukovim pjesništvom, ali te su pjesme baš kao i Burićeve najozbiljniji prilog antiratnom pismu: ko su uopšte heroji koje historija/tapše po gnjilim ramenima/taj sveti marš velikih riječi/posmatram kao jalove oblake na nebu. Pored toga, Šehićev književni otpor tematski se obilato hrani i vianovski davno prezrenim« pjenušanjem svakodnevice », estradizacijom, konzumerizmom.