Prije svega namijenjene ljubiteljima pop-rock glazbe koji će u njoj, iz priče u priču, sa zadovoljstvom prepoznavati brojne aspekte te ovisničke bolesti od (ne uvijek sasvim) jednostavnog uživanja u poigravanju ikonografijom i mitologijom (Ana Majhenić, Nenad Rizvanović, Ante Perković, Đelo Hadžiselimović, Hrvoje Šalković, Marko Smiljić), preko diskofilije i audiofilije (Srđan Gojković Gile) ili nostalgično-problemskih osvrta na početke vlastite zaraze (Goran Tribuson, Renato Baretić, Ognjen Sviličić) do posve ozbiljnog uvažavanja rocka kao svjetonazorske odrednice (Aleksandar Dragaš, Arsen Oremović, Hugh Cornwell) Vinilne priče šarmiraju raznolikošću spisateljskih stilova i odnosa prema subjektu te kao cjelina čine upečatljiv kompendij razina doživljajnosti vražje glazbe, bilo da je riječ o realistički ili fantastički fikcijskim zapisima ili, pak, o dokumentarističkim crticama, bilo da su u prvom planu nemimoilazni prvaci poput Elvisa, Beatlesa, Dylana, Stonesa, Clasha, Springsteena, Bowieja ili Pink Floyda, ovdašnjoj javnosti slabo poznat francuski kantautor Benjamin Biolay, izmišljena ex-Yu zvijezda zabavne glazbe Vlasta Borassi, izmišljeni (?) riječki pankeri Trsatski kurci ili, pak, legendarni toponimi poput Hotela Chelsea, Ulice MacDougal, OKC-a, New Orleansa, odnosno raznovrsni osjećaji, razmišljanja i sanjarije u koje se lakše otiskujemo uz poticaj glazbene čarolije.