kolko god neki govorili kak crkva nema veze s politikom, ma sve ima veze s politikom. možda će neki reć kak napadam krivu stranu, al nije li religija dovoljno moćna da kaže ne. pa politika je glupost, danas barem. lako je vidit. " ne može se služit dvojici gospodara, bogu i bogatstvu " ne znam što je to politika, evo ak neko zna definiciju nek kaže. po meni, to je upravljanje ljudskim resursima. al baš tako, evo možete i maknut ono " ljudskim ". propaganda, reklama, brdo informacija koje te zatrpavaju da ne stigneš zrak uhvatit. što je totalitarizam, komunizam, socijalizam, globalizam, kapitalizam, demokracija, stranke bla bla? bez ljudi to je ništ. kak se neko uopće može deklarirat kao komunist il hdz, sdp. lijevi i desni. dijele se oni koji nas vode. krščani su podijeljeni, pa normalno da je u čovjeku rusvaj. a vanjski svijet se kopira u nas i tak smo podijeljeni iznutra. pa se pitam, zaš bože ne delaš nešto? daj da budući naraštaji dođu u nepodjeljen svijet ljubavi i harmonije. al onda opet si mislim, pa ak on dođe, ode sve, apokalipsa i to. onda bog male ljude usmjerava, pa onda vi delajte. kake ste to gluposti napravili? popravite sad. ma daj al 6 mlrd., pa nije mi 10 života dosta da samo mal popričam sa svakim. a što je to religija, politika? upravljanje masama. ooo maso dakle, sutra su izbori i vi idete birat svog vođu. a u nedjelju vam vlč. na misi veli kak imate samo jednog vođu, boga, savršenog, onoga koji je. pa šta onda zaokružuješ brojke tamo. može li te vodit čovjek? retoričko opet. kad je mojsije na planinu otišao, narodu nije dugo trebalo da si novog boga stvori. materijalnog. tak i crkva, samo što ne mislim baš da je na planini bila, a ljudi eto, bogove si stvaraju, pa sad crkva ne može isplivat, davi se ko i narod. da sad iz bunta nekog hindus postanem. jel to izlaz. mislim kak ne postoji ateist, al ne kužim one koji ne vjeruju u savršenstvo. vjerujemo svemu danas, novac, politika, tv, religija (ovo će vjerojatno neke natjerat na intervenciju, pa recite samo. il pročitajte post religija)... pa jel razmišljamo u što vjerujemo. možda će me neko krivo skužit. mislim kak treba istinu stavit na prvo mjesto, a napisao sam kak niko ne zna istinu. da, meni je istina = bog, savršenstvo, vječnost, neograničenost kad bi mogao tu crtat barem. sebi sam tako najlakše objasnio. dakle vjeruješ u savršenstvo, a može li savršenstvo bit ograničeno? ne vjeruješ u savršenstvo? trokut vjera znači, grabiš dok ne dođeš do vrha. vrha? kojeg vrha? ne vjeruješ u život vječni? što si onda? samo tratitelj ograničenog vremena koje smo ovdje dobili? životinjski ispunjavaš " ciklus života " ostavljajući potomke? futurista koji čeka svemirske brodove kak bi ošo na k-pax il kripton po odgovore? il možda vremenski stroj? odkodirani dnk, kak bi se boga mogli igrat? čekaš li svemirce? eru robota? utopiju? zašto čekaš ak ti je život tv koji čeka da smrt stisne turn off. tup i tv se više ne pali. do kad će bit " get up stand up "? oće li neko uz tu mjuzu i za sto godina klimat glavom za kompom i pisat tamničarske postove ko ja sad? do kad ćemo se dijelit po nacijama, religijama, pametnima, glupima, bogati, siromašni... kad ćemo shvatiti da smo svi obitelj, da niko ne može sam. a sami smo uglavnom danas, to znamo mi najbolje.

kad saznaš da se negdje nešto dijeli besplatno, pohlepno grabiš više nego što ti treba

Svila moje haljine, ne otvaraj oči i imat ćeš moju kožu, imat ćeš moje usne, kad te prvi put dotaknem, bit će to usnama, nećeš znati gdje, odjednom ćeš na sebi osjetiti toplinu mojih usana, ne možeš znati gdje ne otvoriš li oči, nemoj ih otvoriti, osjetit ćeš moja usta tamo gdje ne znaš, iznenada, možda na očima, prislonit ću usta na tvoje vjeđe i trepavice, osjetit ćeš kako ti toplina prodire u glavu, i moje usne na očima, u očima, ili možda na udu, prislonit ću svoja usta tamo dolje, rastvorit ću ih spuštajući se malo-pomalo, pustit ću da mi tvoj ud rastvori usta ulazeći među usne i gurajući mi jezik, moja će slina kliziti tvojom kožom sve do tvoje ruke, moj poljubac i tvoja ruka, jedan u drugoj, na tvom udu, a na kraju ću te poljubiti u srce, jer te želim, ugrist ću kožu pod kojom ti srce lupa, jer te želim, i sa srcem među mojim usnama bit ćeš moj, uistinu moj, s mojim ustima na srcu bit ćeš moj, zauvijek, ako mi ne vjeruješ, otvori oči, voljeni moj gospodine, i pogledaj me, to sam ja, tko će ikada moći izbrisati ovaj trenutak, i ovo moje tijelo s kojeg je spala svila, tvoje ruke što ga dodiruju, i tvoje oči što ga promatraju, tvoji prsti na mom spolovilu, tvoj jezik na mojim usnama, kliziš poda me, grabiš mi bokove, podižeš me, puštaš me da klizim po tvom udu, polako, tko bi to mogao izbrisati, ti što se u meni lagano gibaš, s rukama na mom licu, s prstima u mojim ustima, s ugodom u očima, tvoj glas, gibaš se polako gotovo mi nanoseći bol, kakvo zadovoljstvo, moj glas, moje tijelo na tvojemu, tvoja leđa što me propinju, tvoje ruke što me ne puštaju, udarci u meni, slatka je to silovitost, vidim ti oči gdje traže u mojima, žele znati koliko mi boli mogu nanijeti, dokle god želiš, voljeni moj gospodine, nema kraja, neće prestati, vidiš li?

Pjesma pjeva: Život je cesta pa biraj gdje ćeš, al zalud grabiš i zalud stječeš, kad tamo gore ništa od toga ponijet nećeš.

tiho, i do spavaće sobe i šminke: na usne crveno, na oči crno, a ja se oslanjam na prag, i pušim, i vidim kako predamnom stariš, i pušim. zašto brbljaš dok se oblačiš, i smeškaš kada grabiš svoju veliku kožnu tašnu? zar ne znaš da kada me napustiš, ja odlazi do prozora i posmatram te? i da zapalim sebi odeću posmatrajući te? i da umirem dok te posmatram kako nestaješ u mračnim ulicama da bi zviždukala i smeškala se momcima.

Toplina ti isijava iz kostiju dok grabiš dvije ulice od stana, krajičkom oka uloviš svoj odraz u izlogu i razočarano okreneš glavu: još očekuješ vidjeti djevojčicu i ova bljedunjava zrela žena s kojom tamo ukrstiš pogled redovno te iznenađuje.

- Znam da je nedjelja, ali znam i da grabiš svaku priliku da zaradiš koju lovu.

Ona stoji praznog pogleda, a ti joj jednom rukom grabiš sisu i stišćeš je tako da joj iskoči bradavica, a s drugom je odrežeš jednim zamahom ti čije su ruke toliko nezgrapne i bradavica je odsječena, no začudo nema mnogo krvi, a Marina samo duboko uzdahne, i odmah potom odsiječeš i drugu bradavicu i odmah zatim se sagneš i sišeš osakaćene bradavice, malo jednu pa malo drugu, klekneš ispred nje i pokupiš dvije bradavice s poda, stavljaš ih u svoja usta, poput bombona onih malih, crvenih žele bombona pa se odjednom okreneš i kažeš mi punih usta: Zbilja želiš da ti kažem što mi je radila tajna policija?

Ma meni ide tako dobro na svim poljima k ' o kad se umivaš, pa grabiš vodu u obje ruke.

Dali zato što si i sama konzument tog i takvog izrabljivačkog Sustava pa na tuđem Radu sve grabiš sebi ILI??

Koliko si nas silno ljubio, Isuse; posljednje snage grabiš s izvora vječne ljubavi prema Ocu i čovjeku.

grabo, grabiš glupost ka bager zemlju...

Haha, jedini koji me mijenjaš dok stupam tvojom šumom, znaš da moj okus nije jednostavan zato te i osjećam u sebi, duboko kako me grabiš i igraš se mojim mislima.

- Čim iskrsne neugodno pitanje, grabiš čašu.

Kružim prstom po njemu, pa lupkam, pa trzam, i gledam kako se to odražava na tebe, na tvoje tijelo, na svaki tvoj mišić, kako se izvijaš, uživaš, kakve glasove ispuštaš, kako čvrsto zažmiriš, pa širom otvoriš oči, kako rukom grabiš jastuk, kako grčiš noge.

Pa onda zamahuješ lijevo i desno rukama kroz život, grabiš sreću po svojim pravilima.

Onda grabiš odjeću čupaš, trgaš, grabiš golo tijelo i uzimaš.

A kad padaš, kao Alica, onda automatski postaješ fajter, grabiš rukama oko sebe, hvataš se za što možeš...

A mehanizam radi dobro onda kad svi o korupciji pričaju, kad izgleda da se protiv nje boriš, da si prvi na barikadama, a ti mirno donosiš zakone o golf terenima, mirno za takve zakone grabiš lovu, a kad se shvati da uzimaš, da hoćeš uzimati, onda više ne moraš ni tražiti, onda ti počnu donositi i sami

Al kad pružiš ruku i otvoriš vrata, blažena svjetlost te obasjava, a oči velike, suhoća u ustima pojačana, tek neka pjena umjesto sline... grabiš i osjećaš rosu na rukama, tek potez kažiprsta stvara najljepši zvuk..

... kad gori kuća - a ti ulijećeš unutra i vidiš nepoznato dijete u nesvjesti (od cca 40 kg) i svog psa u nesvijesti (cca 40) - grabiš dijete i nosiš ga van... poslije se pokušaš vratiti po psa... kraj rasprave (moje mišljenje)

Pa zar nisam već jednom prošla kroz taj pakao koji nikada na kraju hodnika nema svijetlo, svijetlo nade, nego samo mračni hodnik u kojem vrište glasovi: daj još, još nije dosta, još, još, još?? Ili smo svi mi samo ljudi nastali iz pepela koji je materijalna stvar pa teži materijalnom? Naravno u takvim razmišljanjima nikada ljubav nema svoje mjesto.Ljubav biva izgurana nekom kožnom foteljom ili nekim komadom namještaja koji je trenutno hit u mondenom svijetu, pa grabiš rukama i nogama, danju i noću kako bi do njega došao.A onaj trenutak kada se stvori tamo gdje si ga zamišljao pitaš se ponovo: Da li mi je to stvarno trebalo ili sam se trebao okrenuti ljudima i ponuditi smiješak na licu i pruženu ruku prijateljstva kako bi se to istom mjerom vratilo.Jer čemu sve to materijalno ako će kožne fotelje biti prazne, pusti kvadrati bez glasova, a srce bez ljubavi

Rukama čvrsto grabiš moju stražnjicu, podižeš me na haubu automobila.

Ma neće ući vlaga ako paziš (ne grabiš sa vlažnom posudom i sl., zato imaš dobru kantu s poklopcem koji dobro " dihta ": D).

Mače ne bude omotano posteljicom nego amnionskom ovojnicom koja je prozirna i ako mačka odmah, odmah ne probije ovojnicu, ne da ne grabiš prema njemu nego moraš odmah intervenirati jer za dvije minute kad bi berna pokušala približiti mače majci da proba šta će, do tada bi mačićev život bio već prilično ugrožen, tj. za sve to vrijeme od 2 min do hoće li mačka očistiti bi se mače ugušilo

Bježim prema tebi dok gladnim koracima grabiš prema svjetlosti Bježim od tajni čije odgovore razumno čuvaš.

Mi te ne možemo pecnut po ruci dok grabiš hranu i reći NE NE

Šta se događa kad se pojavim na domjencima, Sa svim tim krelcima u haljinama i odjelcima Našminkanim kreveljarijama što smiju se pizdarijama, Lažnim osmjesima, običnim prosjecima, aplauznim prosjacima, šampanjac je tekao u potocima Došao sam vas spasit sa hrpom finog plina, Pošmrčite malo ovog mjesto kokaina, Baš je okusa fina, opojan poput benzina Ako ne vjerujes meni pitajte Massima, Uživajte u mirisu pustite nek vas vodi, Nisam heroj ali ću vas oslobodit, Nek širi se u zgradama dok pliva u zagradama Dok jedni druge nagrađuju nagradama Gdje su samo face, pa nemoj pravit face Dok grabiš taj mali sendvić osjeti kako ledbi Nek dođe do vašeg srca i želuca preko malih kanapea Kišobranastih koktela i svih ostalih finger fuderskih jela Ravno iz mojih crijeva, ah kako fino pjeva I tada svi shvate kako grmi, tuče, kao munja sjeva A tamo sva doslovno krema koja se ne diže s fotelja Ko i političari i mafija još iz bivših vremena Gospoda su dosadna, pa pocinje opsada Kako se niko tog nije sjetio dosada Histerija, havarija, kijamet. svi gube pamet Ali sve je to samo izmet, i nema ništa bolje od probave zdrave

Dok živiš i dok grabiš i dok te lomi, podiže, spušta, puni, i iscrpljuje zadnje iz tebe... a nekako.. to pitanje i moguće percepcije imaju sasvim drugu boju, okus i ton.

Drugom me rukom čvrsto, pohotno grabiš za stražnjicu i navodiš me na nabreklu kitu.