Pod Viscontijevim vodstvom Valli je maestralno, napose kontroliranim naglašavanjem melodramskih gesta, utjelovila operno koncipiran lik strastvene i egocentrične aristokratkinje, svjesne žrtve iluzija romantične ljubavi, postigavši u sjajnoj međuigri, dijaloškoj i tjelesnoj, s Farleyjem Grangerom kao svojim beskrupuloznim, ali na koncu ipak ranjivim ljubavnikom, ravnotežu istodobnog privlačenja gledatelja na identifikaciju s romantičnim projekcijama svoga lika i njihovog ironijskog razotkrivanja.