Tek nakon posjete Crvenog križa prestali su s premlaćivanjima završio je svoju obranu Mirko Graorac.

Iza nje bile su Svjetlana Graorac iz Bih (58,26), Rumunjka Timofei Andrea Jaglina (58,72), Bugarka Angelina Georgieva (59,52), Turkinja Unzir Hatice (59,52) i druge.

On mi je nakon nekoliko mjeseci takvih sastanaka, kad smo se donekle sprijateljili, rekao da se pripazim jer da su nekoliko dana ranije imali sastanak na koji je došao visoko pozicionirani djelatnik SZUP-a koji im je rekao: " Gospodo, Mirko Graorac je dvije godine izbivao s teritorija RH, a vi ga mirno gledate. " Dana 29. travnja 1995. sam doslovno kidnapovan, policija me ponovno iz stana odvela na Katalinića brig.

Ratni zločinac Graorac prebačen je iz Lepoglave u zatvor Republike Srpske

Mirko Graorac, bivši zapovjednik vanjske straže logora Manjača, odgovarat će zbog ratnog zločina protiv civila i protiv ratnih zarobljenika - Graorac će na suđenje doći iz pritvora

Graorac je na prvome suđenju osuđen na dvadeset godina zatvora, no Vrhovni je sud poništio tu presudu Županijskog suda i cijeli slučaj vratio na ponovno suđenje.

Graorac je optužen za kaznena djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i zločina protiv ratnih zarobljenika koje je, prema optužnici, počinio kao zapovjednik vanjske straže logora Manjača.

Prema tvrdnjama Graorčeva odvjetnika, pritvor uopće nije bio redovito popraćen i odgovarajućim rješenjima Županijskog suda o produljenjima pritvora, pa se znalo događati da Graorac bude iza rešetaka iako rješenje o pritvoru nije bilo niti napisano.

Osim toga, sud nije usvojio ni dopis banjolučkog biskupa Franje Komarice iz 1995. godine u kojemu je potvrdio da mu se Graorac obraćao za pomoć u vezi s povratkom u Split.

Odbio je i pismeni dopis Nikole Gabelića, predsjednika banjalučkog Općinskog odbora HDZ-a, od 10. užujka 1994. godine u kojemu je potvrdio da je Mirko Graorac u više navrata 1993. i 1994. godine dolazio u njihov ured i iznosio svoju problematiku u vezi s nastojanjem da se vrati u Republiku Hrvatsku.

Također, sud je odbio iskaze desetak mještana iz sela Bajinaca, u kojemu je Graorac proveo sporne godine njegujući roditelje i radeći fizičke poslove kod susjeda u zamjenu za hranu.

Dakle, one postrojbe kojom je navodno zapovijedao Mirko Graorac.

I on je potvrdio da Graorac nije bio ni u kakvom sastavu policije RS, a pogotovo ne kao rezervni sastav policije na vanjskoj straži logora Manjača, za čitavo vrijeme postojanja logora.

U obrazloženju zbog kojega je slučaj Graorac vratio na ponovljeno suđenje istaknuo je da se u presudi ne smije spominjati da su bivši zatočenici logora Manjača bili časnici Hrvatske vojske. Na taj način sud prvog stupnja, bez da to argumentira, tvrdi da je Republika Hrvatska u inkriminirano vrijeme sudjelovala u ratu na teritoriju druge neovisne države, budući da je Republika Bosna i Hercegovina dana šestog ožujka 1992. godine proglasila svoju neovisnost, što može imati dalekosežne posljedice.

Nakon grubog i nasilnog ponašanja prema njemu od strane djelatnika SZUP-a Ivice Maleša i prijetnji da će mu namjestiti dvadeset godina robije, Graorac je ipak pušten kući, uz nalog da se par dana kasnije ponovno javi policiji, ovaj puta Brki, što je bio nadimak inspektora Sulića.

Ovaj je, međutim, nakon kraće provjere utvrdio da je Graorac ipak čist.

Sljedeću godinu Mirko Graorac je mirno živio i radio u plasteniku.

Sulić ga je upozorio da se nešto sprema jer neki u SZUP-u govore kako se Srbin Mirko Graorac slobodno šeta Splitom, a situacija je takva da se svašta može dogoditi.

U kasnijem iskazu Graorac je priznao da ga je tukao jedan od glavnih svjedoka Vlado Ugrin, tadašnji časnik SIS-a, dok su mu u ćeliju dovodili ljude koji su kasnije također svjedočili o tome da je bio zapovjednik straže na Manjači.

Sljedeću godinu Graorac je proveo u istražnom zatvoru.

U intervjuu Globusu prvog lipnja 1996. godine izjavio je i ovo: Da je Mirko Graorac znao da smo iz Splita, mislim da nitko od nas ne bi izašao živ. Međutim, na glavnoj raspravi Tole je kazao: Prvog dana kad su stražari saznali da smo iz Splita, vani su pjevali Večeras je naša fešta, večeras krv se pije. Istoga dana, na glavnoj raspravi svjedok Vlado Ugrin izjavio je da ga je Graorac prvog dana uhvatio za kosu, pitao ga odakle je, a kad je rekao da je iz Splita, pitao ga je poznaje li neke ljude, između ostalih i Baru Teklića.

Njega je smjena kojom je zapovijedao Graorac navodno zaklala odmah po dolasku u Manjaču, naočigled svih zatvorenika.

Duvnjak je, međutim, u glavnoj raspravi pred Županijskim sudom izjavio da ga je Graorac na Manjači tukao, zajedno s Ivicom Vrbancem, Stipom Zrnom, Žarkom Tolom, Vladom Ugrinom i - Dedom Crnarićem.

Zanimljivo je da se svjedočenja ne slažu ni u vezi s pričom kako je Graorac batinao grupu hrvatskih zatvorenika.

Gotovo nijedan od njih, ni Žarko Tole, ni Stipe Zrno, nije potvrdio da ih je Graorac tukao.

Zrno je rekao: Graorac me nije tukao, a nisam vidio ni da bi ikog drugog tukao. Žarko Tole je dodao: Nisam vidio da bi Graorac udarao zatvorenike. Razlikuju se i iskazi svjedoka u vezi s odorom koju je Graorac navodno nosio.

Boris Duvnjak viđao je Graorca svaka dva-tri dana, i to u plavoj policijskoj uniformi, Stipe Zrno kazao je da je Graorac bio u sivomaslinastoj uniformi, a Ivan Zrno da je bio obučen u zelenu maskirnu uniformu.

Ivica Vrbanac zaključio je suđenje riječima: Mirko Graorac odgovoran je za smrt mnogih ljudi.

Ni jednog papira, ni jednog konkretnog dokaza, samo pregršt kontradiktornih iskaza svjedoka na temelju kojih je Mirko Graorac osuđen na dvadeset godina robije.

Graorčev branitelj po službenoj dužnosti Nenad Boban u žalbi na presudu sažeo je iskaze deset svjedoka čije se inkriminacije svode na sljedeće: Graorac je jednom udario Vladu Ugrina, tri puta Ivana Vrbanca (jedan udarac u koljeno, dva u tijelo), Boris Duvnjak misli da ga je Graorac tukao, ostali svjedoci potvrdili su da ih Graorac nije tukao.