" A ono mi uz plač kaže: " Boli me, mamice, strahovito.. Boli me jako.Boli kao nikada... Boli previše... Peče me, grebe... Trgam se. " I tako moje malo srce jeca i plače.A ja patim jer me boli njegova bol.A znala sam negdje duboko u sebi... Ali opet, sve je uzalud.Kad god ga vidim, probudi se moja mala beba-srce i kaže da me mora nešto podsjetiti... Ja ga pitam: " Što je, srećo? " Ono mi kaže: " Mamice, nije se on iselio iz mene, još ti gori u venama... Bio je tu, tu je i sada, a i ostat će... Ali mamice, nemoj biti tužna-ja ću biti uz tebe, pa makar se morao boriti s njim... spasit ću te.. ostat ću ti vjeran.. barem ja... " I što da mu kažem onako krhkom i ranjenom, osim: " Hajde može... " - naivno kao i uvijek.I uzmem ja svoje srce pod ruku i odvedem-da malo prošetamo u sjećanju na nadu... Lijep je dan.Kažu-sunčano je i vruče.. Ali ne brinem se.. Neće nas opržiti.. Nas dvoje, srce i ja, hodat ćemo po hladovini, hodat ćemo u sjeni tuđih ljubavi i tuđe sreće...