no, kako je tekla naša priča s plakatima? na shimpoo pimpoo kompletan artwork preuzeli su greiner i kropilak (slavni zagrebački multimedijaši osamdesetih im je polje djelovanja bilo u dijapazonu od dizajna, stripa sve do prozaistike. poznati po suradnji i s jednim od najvećih strip velikana danijelom žeželjem), od naslovnice kazete (tada još nije bilo cd-a, a ploče su umrle) preko dizajna pr-a, sve do plakata koje nikad nisu napravili. naime, njima je bilo milije da napravimo šablonu imena banda i preko nje posprejamo što je više moguće pročelja po našoj purgeriji. akcije su podrazumijevale okrilje mraka i gluha doba noći, naravski;) kasnije, na dernjavi i fred astaireu artwork preuzimaju bruketa i žinić (brijemo na muške parove, još niste skužili, he he), naglašavam bruketa i žinić glavama i bradama (dobro, bruketi nije rasla brada), a ne njihova danas nadaleko cijenjena manufaktura sa desecima zaposlenih. za dernjavu se baš i ne sjećam plakata, a za fred smo imali jumboe na kojima se ja iritantno kreveljim, a ostali izgledaju ko skupina gay voajera. jebiga, to se tražilo. tad. na bogu smo zahaltali mauricia ferlina, prvenstveno za spotove, no on je nominalno dizajner, vrhunski dizajner i radio je s nama i omot ploče, karte za koncerte, prve službene majice, sve do plakata. konekšn se produžio i na drveće i rijeke i na dokument, sve dok mauru nije dopizdilo. na pjesmama za gladijatore pronalazimo jednog mladog, genijalnog i fantastično lijenog momka tomislava turkovića koji radi kompletno oblikovanje i tadašnje verzije sajta, naslovnjaka albuma, loga, amblema, sve do plakata. moram naglasiti da tu prvi put uvodim yayu bez čijih crteža i platformi tom ne bi bio toliko uspješan. mada, ponavljam, to je božjim prstom dotaknut lik kad odraste (a nadam se da u međuvremenu možda i je) bit će jebena faca. (upravo iznad ovog teksta blješti banner za pipschipsvideoclips.com koji je corpus delicti navedene suradnje) u međufazama, za neke off stvari ili tamo gdje mi se ne bi dalo navlačiti turkovića počeo sam intenzivnije raditi s kućnim prijateljem i dizajnerom vladimirom šagadinom, s kojim smo prvenstveno yaya, pa i ja napravili cijeli niz tour plakata, plakata za velike zagrebačke gigove, band majice, omote promo singlova, a bogme i ovih dana moramo dovršiti buljuk vrlo bitnih vizuala (o čemu ne bih ovom prilikom) u svemu tome, svo vrijeme nedostajao je onaj opći, univerzalni plakat. plakat neovisan o albumu, projektu, nekoj aktualnoj bendovskoj akciji i prilici. (često se desi da prođe 3 i više godina između naših ploča, plakati se potroše i brojem i ideologijom. pa mi je u nedostatku plakata fakat teško naštancavati već postojeći jer sam intimno izašao iz te faze, a i koga osim mene, iskreno, boli kurac) neki koji uvijek možeš uvaliti i reć to smo mi. plakat koji govori koliko god se mijenjali, radili iz faze u fazu sasvim oprečne stvari, eto, to smo ipak kad se sve zbroji i oduzme mi, pipsi. jedan od frajera s kojima nikad nismo surađivali, a kod mene zaista izaziva rešpekt je sigurno igor hofbauer. tip kojeg godinama nisam zvao, šapnut ću vam to da nitko ne čuje, jer sam imao tremu. jebiga, njega respektira i moja žena koja ne jebe nikoga. najbolji crtač generacije. lik kojeg poštuju. kopiraju. parafraziraju. gospodin koji godinama utječe na moj grad. igor hofbauer je devedesetih, za vrijeme vladavine kluba močvara svojim plakatima naprosto mijenjao lice zagreba. bitno utjecao na pročelja, na gradski duh. (oh, on zaista mrzi da ga se gleda kao dizajnera močvare, ali, hof, ovdje se iznose notorne činjenice) reklo bi se, zapišao se po zidovima metropole. često nisam imao pojma, nit sam iz auta hvatajući zeleno mogao skužiti koji je bend u močvari, koje događanje dapače, ja nažalost više nisam generacija močvare, nikad tamo nismo ni svirali (što mi je jako žao. ne bi nikad ni imali veze s tim klubom da nismo baš tamo iznajmili prostor za snimanje spota za zdenku i vanzemaljce. to se na spotu, naravno, uopće ne kuži. prostor ko prostor.) nije bitno uvijek sam ispred i iza svega skužio hofa i bio mu zahvalan na tome što svojim radovima razjebava monotoni zagrebački asfaltni feng-shui. hofov rukopis je toliko drugačiji, jak, influentan da na svakog prolaznika, volio on to ili ne, znao za band/klub ili ne, djeluje ko 13 frame u sličici. onaj frame kojim majstori manipuliraju našom sviješću