I ja volim malvaziju, lozu i svašta tome slično, ali uslijed toga ne gubim razum.

I na kraju, nekad je bolje manje pričati nego da dečko nemre do riječi dojti..... a sad, pričaš malo o sebi i tak, to bi trebalo biti zanimljivo (mislim, meni je važno malo bolje upoznati osobu zbog koje polako gubim razum) pa se onda lahko dalje nastavi....:)

Kad zvoni moj mob i čujem rečenicu od koje gubim razum " Imao sam saobračajku, dođi "...

Mislim da gubim razum u ovoj hrvatskoj zbiljnosti u kojoj mi za posao na recepciji trebaju dva strana jezika dok bivši ministar turizma nije znao beknuti ni jedan, dok je bivša premijerka bila u Mađarskoj the day after yesterday, što znači danas, odnosno taj dan, taj trenutak dok je stajala na hrvatskoj granici i objašnjavala to zbunjenom mađarskom turistu, dok engleski nisu znali ni jedan bivši premijer i jedan bivši predsjednik Republike i dok Ingrid Antičević Marinović, upravo izabrana za promatrača u Europskom parlamentu za što će osim plaće u Hrvatskom saboru dobivati i dnevnicu od 304 eura i putne troškove, na pitanje novinarke (postavljeno na engleskom) koja će joj biti glavna zadaća u Bruxellesu uz blaženi osmijeh i malu nesigurnost odgovara: Yes, thank you very much Ljut sam i bijesan dok je slušam i jedina mi je utjeha pomisao da je za Hrvatsku možda i bolje da ona tamo samo šuti.

Prilaziš mi s leđa, odmičeš kosu i ljubiš po vratu... tvoje usne silaze na moje tijelo... okrećeš me na stolici i guraš glavu u moja prsa.Vadiš gospodara i stavljaš na mjesto gdje je malo prije bio tvoj jezik.Podrhtavam, gubim razum... podižeš mi suknju, stavljaš ga u moje međunožje - - - Ne mogu ništa osim da uživam... kako mi paše tvoj broj...

Da gubim razum, a što drugo?

Na ovom svetu sam iskusio samo jedno, gubim razum i svaku logiku, najtrezniji sam na ovom svetu; to me prosto stišće...

Po prvi puta ne gubim razum ugledavši grm užitka.

Tad me uhvatila strašna nervoza, i u jednom momentu mi se učinilo kao da gubim razum, kao da ću poludjeti, kao da sam u nekom drugom svijetu.

Gubim razum, to je ovaj put bolno očito...

Tada sam pomislio kako gubim razum.

Još strasti, još uživanja, još, još Mislio sam da gubim razum.

Mislila sam da gubim razum, hodala sam gore-dolje kao razjarena zvijer.

Gubim razum i možda se dok ga izgubim uključim u koju od stranaka.

eto, ne znam ni sama.... upala sam u krug monotonije i konstantno istih stvari... gade mi se svi oko mene, izuzev par osoba, gadi mi se sve što pogledam, dotaknem ili na što pomislim. nemam volje ni za što, nepostoji ni jedna jedina stvar na ovome svijetu za koju bih sada imala volju... dobro postoji, pretjerala sam, ali bit je u tome, da i za ono što jako volim nemam nimalo volje. najsretnija bih bila da me netko jednostavno izbriše sa lica zemlje, i da se nitko nikada ne sjeća mene, tj. kao da nisam ni postojala... ali svi jako dobro znamo da je to jednostavno nemoguće. u mene se uvukao neki beskrajni strah, svega se bojim, konstantno sam paranoična, i razmišljam previše o tome kakva će biti budućnost, naravno u mojoj glavi i očima.loša i crna.... bojim se da će me ljubav ostaviti (to mi je definitivno najveći strah u životu), bojim se da ću dugo ostati u ovome stanju pa ću se tako i sama sebi početi odvratno gaditi, bojim se da neću imati snage ni za šta, tj. neću htjeti imati snage, bojim se da će se nešto dogoditi mojim dragim osobama i naravno alenu (to je strah koji proživljavam svaki dan, svaku sekundu, svaku stotinku, 365 dana u godini), bojim se da neću imati snage učiti i dobro završiti četvrti razred, bojim se da će me zbog moje ograničenosti samo na moju ljubav, ljudi odbaciti i odjebati. objasnim vam malo kasnije. ma ne znam, u nekim trenutcima imam osjećaj da gubim razum. škola me strašno živcira, skoro cijeli razred me živcira, i nikako nemam volje to promjeniti tj. utjecati na to. zapravo nemam volje ni za šta... pustit ću da ide kako to bog želi, ako treba nek ode sve kvragu.... strašno je koliko sam glupa, i koliko neki trenutci utječu na mene i moj cijeli sistem u glavi. onoliko malo koliko poznajem psihologiju, dovoljno je da vidite, čujete i da vam netko posadi bubicu u glavu i mislit će te da su svi protiv vas, tako sam se i ja uspjela uvjeriti u stvari koje su praktički nemoguće. nažalost, svijesna sam da je to nemoguće, ali se još uvijek toga svega bojim. joj imam osjećaj, da samo mučim sebe i sve oko sebe. konstantno plačem ko kreten, barem dobrih pet puta na dan. i onda su mi oči ogromne.... pa se još moram i skrivati da slučajno netko ne bi vidio, jer mi se stvarno ne da objašnjavati zašto sam plakala. osobe s kojima sam prije obožavala pričati i biti u društvu, sada su mi samo puki prolaznici i kolege. mislila sam ma proči će to, ali nije i nit će. jednostavno smo se promjenili, udaljili, odrasli... i naše vrijeme je završilo, ne pripadamo više jedni drugima. to me jako izjeda, izjeda me ljudska sebičnost i dvoličnost, gadi mi se to. ma sve mi se gadi.... rekla sam da ću objasniti... ono gore.... e pa ovako... ja sam imala " prijatelje "... jel? oni su me, hm, držali uz sebe kao neku dvorsku ludu, jer me život naučio da svoje probleme moraš riješavati sam, pa sam tako postala zatvorena ali vrlo vesela osoba, koja se konstantno smije i nasmijava druge. zato su me moji " prijatelji " i " voljeli ". nažalost ja u tom društvu nisam imala pravo glasa kao i cijeli život. bila sam slijepa i nisam vidjela da me iskorištavaju a zatim odbacuju kada im dosadim. prijatelji su potrebni, a ja ih nisam imala, tj. mislila sam da ih imam. ušla sam u srednju školu, gdje se moj kontakt sa " prijateljilma " prorijedio i shvatila sam neke stvari... postala sam ograničena, tj. nisam nitkome ništa govorila, znala sam sjediti satima sama šuteći i razmišljajući. na neki način mi se sviđala ta samoća jer nije postojalo ništa i nitko tko će me moći zajebati... ali naravno, čovjek nije stvoren da bude sam. pa sam tako počela luditi na neki način. tada se našla osoba, hm... ne znam ni kako to opisati... osoba bez koje bokte pita gdje bih bila, i šta bi bila. osoba koju ću beskrajno voljeti do kraja svoga života bio on dug ili kratak. osoba s kojom sam i osoba bez koje ne bih mogla živjeti. ali o njemu jedan drugi post.... bit će posebno posvećen ta osoba, tj. moja ljubav, tj. ljubav mog života me spasila. kao i mnoge druge ljude... saslušao me bez ikakvih problema, pazio je na mene, volio me i bila sam mu draga, a ja kao ja, naravno pala sam na to (ko ne bi na njega pao).... tada smo on i ja krenuli. iako nisam odmah priznala, ali bilo je očito da sam alena voljela od prvoga dana... jednostavno sam znala i još uvijek znam da je on ono moje nešto, onaj poseban detalj koji nas čini boljima, jednostavno SRODNA DUŠA...... iako sam mu pravila sranja, poprilična sranja i bila sam odvratna prema njemu.... on je to bio u stanju oprostiti jer je i on u meni prepoznao srodnu dušu... oprostio je i nakon nekog vremena sve je opet bilo po starome. tako sam ja silno zaljubljena postala ograničena na jednu osobu tj. samo na njega. prije sam uvijek morala trčkarati i paziti na najmanje tri prijatelja u isto vrijeme, ali tada sam shvatila da je bolje raditi oko jedne osobe koja te neće odjebati nego oko njih deset koji će te svi zajebati. ukratko i već rečeno postala sam ograničena samo na njega. nije mi trebao nitko drugi, samo on. tako da nisam ni stvarala neke određene kontake sa bilo kime drugim. samo ono nešto sitno što je dovoljno za malo bolji razgovor. zato sada nakon ove dvije i pol godine koliko sam s njime, jednostavno nisam u stanju stvoriti neku vezu s nekim drugim, jer mi zapravo nisu ni potrebni, ponovno kažem osim par osoba. znam da postoji mogućnost da će se mnogo ljudi naljutiti kada pročitaju ovaj post, ili će me krivo shvatiti, ali mislim da je jednostavno vrijeme da se to zna o meni. vjerujte mi da mi nije cilj da nekoga uvrijedim, ili povrijedim, ali ja sam jednostavno takva osoba. nažalost uz taj moj ne kontakt sa ljudima... došlo je i par problema. moj pogled je bio uperen samo u njega, pa sam u nekim sitnicama bila sljepa, a i postala sam na neki način opsjednuta, još uvijek sam... i to ne poričem. ne mogu izdržati ni dan bez njega, da ga ne vidim i ne čujem. ne postoji apsolutno ni jedna riječ na ovome svijetu da opiše moju ljubav. ugl. da, postala sam opsjednuta, tako sam mračila na sve žensko što mu se približi, nemojte me sada krivo shvatiti... zagrljaj i poljubac u obraz mi ne smetaju. ali neka pretjerivanja, eh.... znam da će ove prethodne rečenice krivo shvatiti barem dvije osobe, ali ja vas molim, nemojte... ja sam takva, nisam se na to natjerala niti sam si to usadila u glavu iz dosade, takva sam stvorena i ne mogu to promjeniti, probala sam vjerujte mi.... ugl. dosta o ovome, jedan poseban post ću napisati o nama dvoma, tj. mojoj ljubavi i meni. eto, ne znam više ni sama o čemu da se izjadam, jer se osjećam totalno jadno, istrošeno, izponavljano, glupo, isprazno.... i još mnooooogo, mnogo toga.... ne preostaje mi ništa drugo nego da vama ostalima poželim da ne upadnete u ovu melankoliju koja je mene snašla, nego da budete veseli, dobre volje i da se ne živcirate. mojoj ljubavi poručujem. eh. opet nema riječi... ništa. da ga volim najviše na svijetu i da mi fali svake stotinke kada nisam s njime.... šaljem mu veliku pusu... i ljubavi, znam da sam dosadna i naporna, ali kao što rekoh previše te volim i glupo je to tajiti....

Što god sada da napišem Reci će da tjeram inat Da gubim razum Tjeram svoje.

Probudim se ujutro i imam osjecaj da sve polako zaboravljam... nekakav je eno neobican osjecaj... ne znam kako bih ga opisao... kao da niste svjesni vise sebe ni okoline, gubite razum... taj osjecaj je bio najintenzivniji, kao da gubim razum.

Citam ovdje postove i nasla sam sebe u dosta njih.Mada mislim kao i svaki pesimista da su moji strahovi najveci.. Uvjek sam jos od djetinjstva imala neke strahove, od smrti od svega, bojala se kad kazu da je neko umro, nisam smjela da gledam filmove u kojima je bilo losih stvari.Kad razmislim, nekako sam uvjek bila prepadnuta necim.Medjutim prvi napad panike sam imala prije 17 godina, odjednom pred kucom a znam da je tome prethodio neki slucaj smrti nekog mladjeg covjeka, koga doduse nisam ni poznavala ali cula sam umro od srca i kako se pricalo o tome tako sam osjetila strah probadanje neke kao simptome srcanog udara.Bilo je uzasno, Taj momenat me toliko uplasio i pocela sam strahovati od narednog.Od tada mi se zivot promjenio, sve veci strahovi, umisljanje, panika.Isla sam i kod psihijatra ali nikakvu terapiju nisam imala osim popij bensedin itd. S vremenom pocela sam da imam strah od ludila, tipa. ovo nije normalno sta mi se desava.jesam li ja vec luda cim ovko mislim uvjek sam bila svjesna tih strahova, nisam nista nikad ni rekla ni uradila nesvjesno ali toga da cu to uraditi bojim se, da cu vrisnuti, da ce mi doci da trcim vristim itdJedan period je toga straha nestalo ili bar potisnuto negdje uglavnom rodila sam cerku i nekako zivot je isao bez takvim strahova.Naisli bi neki krizni periodi ali prolzili su bez velikih panika.Milion knjiga sam procitala o tome da ako mislis lose bice ti lose, odgledala film tajna i sve to ja znam i nacin i sve ali na sebi primjeniti tesko.Pomislim kako sama sebi vise ne dosadim sa istim strahovima, koliko puta sam u hitnoj zavrsila ijamuci infarkt misleci gubim razum itd. Opterecujem porodicu i bliznje sa tim.Ima godinu i vise dana strahovi su jaci, idem do te mjere, da strahujem kad neko negdje ode, za muza, majku, cerku, totalni panicar, ako neko kaze nesto ga boli ja gotovo odmah najgore mislim, i u sali nesto kad cujem, ma i u vicu ja klonem.imala sam i razgovor sa psihijatrom ima godinu dana.otisla zbog nalaza kicme posto imam problema sa tim i doplerom krvnih sudova vrata i neznam nije me pitala o tome ali meni doslo i rasplacem se i ispricam svoj problem, ona me slusa i kaze: slusam te sve vrijeme i tebi ne treba psihijatar psiholog il bilo ko, ti si sama sebi psihijatar, ti viis problem i gdje je i znas kako pomoci sebi ali ne pomazes.Sve ti znas samo je stvar u tome da je to tebi preslo u naviku i tebi nemoze niko pomoci osim sebe same.Sve su to tebi misli iz tvoje glave.Da, ja to i znam ali zasto nemogu sebi pomoci? Zasto sebi i svojiima opterecujem zivot? Da li sam onda normalna? Milion pitanja uvjek nadovezujem na nesto.Moj problem je i sto se poistovjecujem sa bilo cim sto cujem, vidim i u okolini cak i na tv.Neki dan bila sam na sahrani jednog decka koji je umro uslijed tromba nekog koji je otisao na srce.Od tada sam uzasna, nemogu izbiti iz glave taj prizor sahrane, plakanja.Do te mjere da sam se tada stavila u poziciju majke njegove i pocela da mislim sta ako mom djetetu se nesto tako ne daj Boze desi kako cu ovo, kako ono, izmisljam najgore moguce scenarije uvjek, gledam cerki u dlan dal je duga linija zivota a o tim stvarima pojma nemam, zakljucim da i nije nesto duga i gotovo, ja sve crno zamislila.Procitam neki dan prijete nam neki razorni zemljotresi u bliskoj buducnosti bas ovaj dio gdje sam ja i odmah na internet sve moguce clanke nadjem i zovem cerku da dodje od majke da bude ovdje.Da li sam luda?

Naslanjam te na zid i vođena strašću gubim razum.

Dva puta na godinu za Božić i Uskrs, biskup iz Djiboutija dođe da bi slavio misu za mene i sa mnom... Ništa mi nije važno osim Boga, osim Isusa Krista... Dječicu, da, obožavam, ludim za njima, kao i onima koji pate, gubim razum pred tim dronjcima ranjenog čovječanstva; što su raneniji, što ih se više zlostavlja i ponižava, što im se manje dopušta govoriti, ja ih više volim... ali, sigurno je da u njima vidim Njega, jaganjca Božjega koji na svome tijelu trpi zbog grijeha svijeta, stavlja ga na ramena, pati s velikom ljubavlju... Od Njega dolazimo, Njemu živimo.

Miris je jednostavno božanstven (vanilija) i intenzivniji nego kod ostalih MAC sjajila (inače nisam ljubitelj intenzivnih mirisa, ali kad je vanilija u pitanju, ovako mirisna vanilija gubim razum).

.... stupit ćemo uskoro u brak a u našoj vezi kao da je nestalo emocija, ljubljenja grljenja... i ja sam sama polako odustala od tih malih stvari koje su mi znale uljepšati dan ali sada ih nema a kako će biti kasnije???? pa nismo 10 godina u braku da nam tako bude, njemu je to super, meni je to baš jadno i bez veze... nekakav savjet plizzz gubim razum.... bojim se da me ne počne varati ili ja njega helpppp

Vivax, molim te reci mi da je u trećem razredu već lakše s klincem, jer već polako gubim razum od učenja pisanih slova, lektire i rastavljanja brojeva na desetice i jedinice.

Osvijestila sam se potom kao nasmrt uspaničena, izbezumljena, potpuno izgubljena, bez daha, s iskricom svijesti da gubim razum.

Gubim razum, to je posve izvjesno.

VVNS: Da gubim razum i smisao za logiku

Utroba mi se kidala, činilo mi se da gubim razum i sve me boljelo, rekla je Jadranka Cigelj, koju su silovali u Omarskoj.

Onda je jednu probala iz zajebancije i ustanovila da je to idealno za nju i da ju opće ne smeta kaj su muške, boja idealno ide uz onaj T-shirt s maricom, i opće, takve je šuze celi život želila (ja sam za svaki slučaj izmolila očenaš jer mi se činilo da gubim razum od prebrzog mijenjanja ukusa, a o kom se ne raspravlja, kei ne?).

I gubim razum, osjećam slatki nemir, zbunjen sam, ne drka mi se, ne jede mi se, ne radi mi se ništa... postoji samo on... on i ja... u slatkom svijetu snova... zaboravio sam kako je to kad poludiš... zbog nekoga... i kakav je osjećaj kad imaš i onu mrvicu koja ti treba da budeš sretan... zaboravio da postoji jedan svijet... gdje je sve moguće.

Ne znam kako ću to izdržati.. pomalo se gubim, razum mi se pomutio, više ne mogu realno razlučivati.. ne vidim razliku između pravih i umjetnih.. meni je samo do konačne serije, završnog govora, objavljivanja istine.