No dok neki nude klasične izgovore poput onih da su se razboljeli, Haluciniram ili Pokvarila su mi se vrata pa sam zaglavljen u kući samo su pokazatelj koliko su zaposlenici usavršili umijeće izmišljanja isprika.

Jedina stvar koja mene osobno dovodi u iskušenje da se satrem u epskim razmjerima, da iskopam Burroughsa i Huxleya iz groba, vodim ljubav s njihovim ostacima na najperverznije načine, zatim ih spalim, u mješavinu dodam svoje sjeme, oštro brašno, parmezan i namažem se tim nekromantičnim bešamelom te vičem Dok su drugi pričali, mi smo radili sve dok haluciniram da me Mica Trofrtaljka mazi po glavi i pjeva Eh što nisi mali kunić dok mi iz svakog raspoloživog milimetra žila na tijelu viri igla, a iz usta mi ispadaju muhare, jest HDZ.

Pričo mi je Vidra, čuo sam odavno Da habla neke gljive i da su kulo glavno Pa došo sam u napast da i ja to probam malo I u šumi sam ih nabro sa mamom Stara je u pravu, kaže nije bed, Ak ona mazne jednu, ja ću pojest pet Zabrijo sam ja, Ko stara pita kaj se smijem Čujem ju da govori, al ne vidim di je Jer sam ubijen, pa hodam ko pijan A ona me za ruku drži da joj budem miran Koji mi je ne znam, kaj haluciniram Ma joj, ja sam retardiran...

Drugi slucaj je kada on nije u kuci, tada kabel iz switcha kojim se veze na LAN spaja u modem i ja kod kuce sebi napravim broadband konekciju i preko istog se konektujem na internet (da stvarno je moguce, i uravo sam se na taj nacin konektovao, i ako vam uspijem postati ovu poruku znaci da sam uspio i da ne haluciniram: mig:).

Protrljala sam oci jer sam mislila da haluciniram.

nadrogirana sam ko kobila, mentalno pijana. ležiš u tom bolničkom krevetu, totalno si high, slušaš i blejiš. glavna sestra ima novu foru pa stalno govori bok daj... zapravo ne znam jel bok ili bog, no bok joj dam, evo ti stara i dva boka al bog nemrem, kak da ti to dam. pa došle dvije te luđakinje koje sam upoznala tam. ova jedna, psihologinja po struci priča kako joj je jednom medicinska sestra digla tlak pa je izvadila nož iz torbe samo da ju skine. kao ono: pa šta, ko nije imao butterfly u srednjoj školi? hm, pa ja nisaaam onda priča kako je pobjegla s jedne kemoterapije. kao dolazila bi tamo ta svaka tri tjedna, nije uopće komunicirala, jezikom, tim pravim jeziikom u ustima, već samo jezikom znakova, pa ju sestra išla piknut a ova odmahnula glavom da ne može i crta van. ode, nema je više.gospođa psiholog? a deset minuta prije toga objašnjavala ovoj mojoj kukunki, da bila sam opet s njom u sobi, da nije to normalno da nije nikome rekla da ima rak. inače kukunka je stvarno uspjela prvi tumor izvuć tako da su znali samo starci i niko drugi. ode s frendicom na kavu i šuti ko pičić. ej stara kaj ima kod tebe? pa niš evo, baš sam nekako sretna u zadnje vrijeme, sve me ide, o zdravlju da ti i ne pričam. al kukunka bila dobra ovaj put, skulirala se, moram ju povalit. na ne budalo povalit, pohvalit. a dolazi ona nakon mene u bolnicu, dolazi od frizera. tako je to sad u tom našem privremenom svijetu, pada kosa, dlake, sve... sva sreća da se po biologiji dijelimo na sisavce a ne na dlakavce jer mi, mi sad nemamo ni jedne, aj dobro imam na rukama još samo. jel da je to fuj? no, i dolazi ona od frizera i priča mi kako je frizerki ukratko objasnila o čemu se tu radi i rekla ajmo na ćelavo... jadnu curu skoro herc čopio a onda ulazi druga frizerka i vilica do poda. gleda i ne vjeruje, pa ko se danas još brije tako na ćelavo. a ha ha, i zamišljam ja tu scenu i plačem od smijeha a jadne frizerke vjerojatno istovremeno plaču doma i kukaju nad svojim užasnim danom. e a ova druga luđakinja sjedi i provali: ma malo sam sjebana danas, mamurna sam od sinoć. jebote ženska se sinoć razvalila i došla danas na kemoterapiju. jel treba to uopće komentirat? i onda joj sestra spiči neki lijek od kojeg abnormalno svrbi šupak i ova počne skakat po sobi i čohat se i vikat aaaaa ne mogu, ko da mi mravi hodaju. jebote, lijek od kojeg svrbi guzonja. ja taj još nisam probala, fala lepa, ni ne bih. i ležim ja i slušam i jedva gledam, pa mislim, jel ja to haluciniram, pa nije me valjda tak razvalilo. i onda sestra počne pričat o narkomanima, ko da me skužila i kaže da su to najgore mimoze. da te kad pika samo skviće i zapomažu... jao nemojte sestro tako vam svega, jao boli, molim vas poštedite me pikanja.

Doduše, voljeni mi je prije minutu izgovorio da je voljan i dalje pokušavati namirisati moju svaku sljedeću mirisnu halucinaciju, jer je uvjeren da danas haluciniram... tvrdi da mirisi koje osjećam vrlo intenzivno doslovno ne postoje.

Poželim glavom snažno udariti o zid, samo da provjerim da li sanjam, haluciniram, kaj god jer ovo nije istina.

jednom me, prije desetak godina, rokenrol mladac dan nakon što mi je uvalio svoj demo da ga preslušam, zapitao iiiiii. što te taklo? čekaj, samo malo, jel to stvarno čovjek pita il haluciniram? zastao sam skamenjen. što me taklo. ono, burke, ništa, baš ništa me nije taklo, ponirala mi je misao ko lopov po najdubljim dubinama...

Sam sebe, pokušavao sam uvjeriti kako samo haluciniram, ali odraz u ogledalu uvjerio me u suprotno.

Nego, nije da haluciniram, ali u prva dva dana torture trbuh mi više nije ko balon.

Jedini današnji model koji po mom mišljenju ima okus starog ProAca je njihov najveći biser, mali Response 1 S, 1 SC i kroz njega se i dan danas mogu uvjeriti da ne haluciniram kad tvrdim da razlike ima.

Dali sam luda? ili samo haluciniram?

" Haluciniram ", " Ne mogu izaći iz stana jer su vrata polomljena " i " Povrijedio sam se za vrijeme seksa " su također razlozi koje su koristili kreativni (ne) radnici.

ahhahaha nemoj me molim te podsjećat na to ja nakon slavije odo u javora i pijem pivu i gledam zatvoren fanshop, i mislim se a u pič ku m ovo nije moguće da ja ne haluciniram od pive,,,,,,,, a je kud će bit zatvoren fanshop na 100 godina????

Moram priznat da sam zatresao glavom jer sam mislio da haluciniram pa sam bolje proučio te dvije prekrižene noge.

Onaj atraktivniji dio Premužićeve, od Alana do Zavižana, prolazi relativno dobro (oko 3 i pol sata), iako sanjam hodajući i stalno haluciniram (jedna od onih koju pamtim je žena u žutoj haljini koja sjedi i slika).

U početku sam mislio da haluciniram i da imam groznicu nastalu od uboda otrovnih insekata.

Mislila sam da haluciniram od umora jer u trenu kad sam je vidjela i to poručila Sanji, ona mi je rekla da nema Xene.

Međutim, ono što me je još više potreslo je činjenica da sam uhvatio sebe kako haluciniram, jer sam u dnevniku imao i raport i ime operatora, za koje sam bio siguran da sam ih primio.

Kad sam te događaje ispričala svojoj časnoj sestri, očekivala sam da će reći da odem k liječniku, da haluciniram, ali nije to učinila.

Ne znam haluciniram li, ali na ovogodišnjoj pivijadi šeće dosad rekordan broj trudnica.

jednom me, prije desetak godina, rokenrol mladac dan nakon što mi je uvalio svoj demo da ga preslušam, zapitao iiiiii. što te taklo? čekaj, samo malo, jel to stvarno čovjek pita il haluciniram? zastao sam skamenjen. što me taklo. ono, burke, ništa, baš ništa me nije taklo, ponirala mi je misao ko lopov po najdubljim dubinama neurokorteksa. šutio sam ko zaliven. nešto sam ispetljao tipa a čuj, samo sam jednom preslušao, a i miks može čuda napravit priznajem, kenjao sam ko vidra, bljuv, bljuv. stvarno, tko sam ja da nekom u facu govorim da mi je to što radi bezveze? okej, jest da me sam upitao, ali fakat se loše osjećam govoreći nekom loše. pa makar bila i istina. ne oplemenjuje me to. ne čini me boljim. ne intrigira. naprosto mi je bez-veze. jebiga, ako je to licemjerje, onda me to licemjerje štedi daljnjih rasprava. jer me bezveznost ne gradi, klonim je se. baš kao ni njeno konstatiranje ni lamentiranje o njoj. bezveznost je apsolutno najgora ocjena ičega. bez veze. znači, neuzemljeno. patvoreno. na silu. u startu krivo impostirano. to je puno gore nego pojam lošeg. loše je samo neuspio pokušaj dobrog i to je legitimno i okej. bez veze je nasilje, intervencija bez povoda, nasilan poriv. naravno, i dobro i loše i bezvezno su ljudski subjektivne kategorije kojima zidamo stupove svojeg veltanšaunga, pa kad zagusti, vješamo se po njima ko pijan po plotu. jebote, što me taklo? bilo je to valjda najgluplje, najpretencioznije, najbezobrazinije i najkrivnije pitanje koje mi autor Bilo Čega može postaviti. naime, autor je jedini sisavac koji to ne smije pitati. autor ne smije razmišljati o ticanju, ne smije predumišljati. hme, da, o ticanju se radi. mi stihoklepački nabijači po instrumentima, dotičemo ili ne. još od pradavnina. ne znam, mene recimo dotiče, jako, jako, me dotiče kad si pustim u kurac svoj sam zagledan vječnost proveeeeooooo prerano preminulog punog kufera mog kozmičkog bratanca daniela biffela. i nije on bratanac zato jer mi je to fora, nego zato što su njegove platforme tako jednostavne, hmmm, jednostavno proste, bolje rečeno. on je, po meni, upiknut direktno u zemljinu koru iz koje strši ko strašilo za vječnost sa svim svojim fobijama, manama, frustracijama koje su i meni bliske. prepoznatljive. razumljive. moje. zamalo bih mogao reći da mi ih je oteo i bez pitanja prisvojio.

- U jebote - reče šareni - brijo sam da haluciniram, a ono fakat - neka ekipa predamnom, ooo, jebote, koji fleš, čovječe, ono...

Pomislila sam da haluciniram, ali ipak sam se dala u trku za slonom.

- Prvo sam mislio da haluciniram.

A kaj da ti još velim osim što sam siguran da ćeš opet (kao i @moljac) reći kako fantaziram, paranoidno haluciniram i širim teoriju urote

Tada haluciniram komunističke spiskove, popise, iskapanja bez kostura

Mislile su da haluciniram, no otišla sam u blagovaonicu i brzo pojela ono što sam tamo našla, čak i preostalo meso.

Kada sam mu dao potvrdan odgovor, on je kratko uzvratio: " Brate, mislio sam da haluciniram "