U obračunu s Uskocima Mlečani su, međutim, pribjegli diplomaciji i činili sve da na bečkom dvoru stvore antiuskočku klimu i potaknu Habsburgovce da uklone uskočke posade iz Senja i Podvelebitskog primorja.

Jedan drugi katolik, koji je posjetio Bosnu u dvadesetim godinama 17. stoljeca, zapisao je nesto slicno: " Malo koji od ' Turaka ' koji obradjuju zemlju [ tj. muslimanska raja u Bosni ] zna turski; a kad se ne bi bojali ognja, gotovo bi se svi oni pokrstili jer dobro znaju da su im preci bili krscani ". 37 I taj je putnik sastavljao izvjestaj za Habsburgovce nastojeci ih nagovoriti da ponovo osvoje Bosnu radi katolicanstva.

Osim toga, hrvatski je program sadržavao ono što je za Habsburgovce u tom času ipak bilo najvažnije, a to je bila neupitna podrška opstanku Habsburške Monarhije.

Često to karikiram primjerom u kakvo je vrijeme počeo moj mandat u BiH; moji ovdašnji prijatelji iz BiH kažu - imali smo Grke, Rimljane, Turke, Habsburgovce, sada vas - dajte nam recite već jednom što da radimo

V ažnost burgundskih zemalja po Habsburgovce bila je tolika da su se Maksimilijanovi nasljednici, pa čak i njegovi unuci Karlo V. i budući ugarsko-hrvatski kralj Ferdinand I. smatrali Nizozemcima.

Dio ih se oslanja na napuljskog kralja, dio na Mlečane, a dio na Habsburgovce.

Potkraj XIX. i početkom XX. stoljeća Katolička narodna, odnosno Slovenska ljudska stranka, s jedne strane i hrvatski pravaši, s druge strane, vidjeli su rješenje nacionalnog pitanja svojih naroda isključivo u osloncu na Beč, odnosno Habsburgovce kao nositelje suvereniteta u multietničkoj dualistički uređenoj Monarhiji.

Ali mi smo žilav narod, preživjeli smo mi i selidbu s Karpata (neki kažu iz Irana), i Franke, i Tahije, i Habsburgovce, i Madžare, i Talijane, i Srbe i njihove kraljeve Ujedinitelje i Prisajedinitelje, Paveliće i njegove ustaše, Josipa i njegove komuniste, Franju i njegove tajkune, pa bumo i tu usranu EU birokraciju.

3. Hrvati biraju Habsburgovce za svoje kraljeve (1527.) Buduci je kod Mohaca poginuo i posljednji Jagelovic Ludovik II. - kralj Ugarske i Hrvatske, a da je Habsburgovcima vec prije bila obecana ta kruna, i da su oni bila jedina realna snaga koja je mogla kako-tako organizirati obranu, prirodno je bilo da ih Hrvati izaberu za svoje vladare.

Nakon što je Hrvatska 1527. godine prihvatila Habsburgovce za svoje kraljeve, Židovi se u njoj nisu mogli naseljavati kroz sljedećih dvjesto godina.

S vremenom se razvio u veliku tvrđavu koji nije uspio osvojiti ni Napoleon, no nakon što je porazio Habsburgovce, naredio je potpuno uništenje tvrđave.

Špijunirao je za austrijske i španjolske Habsburgovce.

Zahvaljujući osloncu na Habsburgovce, sačuvao je matični dio državine, a kao carev savjetnik i grof dobio je 3. veljače 1443. i pravo kovanja novca.

Vatikan je u 17. stoljeću potpalio 30 - godišnji rat u Njemačkoj, a 1914. vatikanski izaslanik u Beču nahuškao je Habsburgovce protiv Srba na prvi svjetski rat.

U cijeloj hrvatskoj povijesti, uz stoljetnu obranu od prodora Turaka i brojne ratove za Habsburgovce, ne postoji nijedan primjer koji bi se po broju žrtava mogao usporediti s Bleiburškom tragedijom.

Već 1526. Hrvati namjeravaju izabrati Habsburgovce za svoje vladare, a pogibija Ludovika II. na Mohačkom polju samo je učvrstila tu nakanu.

Kada poslije dužih pregovora 1. 1. 1527. hrvatski sabor izabire Habsburgovce za hrvatske vladare na sastanku u Cetingradu, to je bio očekivan potez.

Ona se na našoj povjesnoj magistrali u sklapanju međunarodnih ugovora i političkih paktova manifestira još od davne Pacta convente iz godine 1102. i poklanjanja kraljevske vlasti mađarskom kralju Kolomanu, kojemu hrvatski redovi i staleži povjerovaše da ćemo u personalnoj uniji s Mađarima skladno kohabitirati kao taubeka dva. Ta se naivnost kreće i od onoga našeg veledušnog ratovanja 1389. na Kosovu Polju protiv Turaka, u kojemu smo bezglavo ginuli za tuđe interese; od one viteške bitke hrvatskog bana Emerika Derenčina na Krbavskom polju 1493., u kojoj Turke dočekujemo na otvorenom bojnom polju, umjesto da ih napadnemo podmuklo iz zasjede; od onoga tragičnog sabora u Križevcima 1526., kada hrvatsko plemstvo uzima za vladara tuđinca Ferdinanda Habsburgovca, koji će ih tobože braniti od Turaka, umjesto da biraju svoga vladara Krstu Frankopana; od onoga nesretnog sabora 1527. u Cetinu, kada Habsburgovce biramo za hrvatske kraljeve, koji vladaju i dave Hrvatsku do godine 1918; od onoga junačkog juriša u sigurnu smrt Nikole Šubića Zrinskoga 1566. u Segetu, umjesto da lukavo spasi vlastitu glavu i živote hrvatskih ratnika; od onoga besmislenog ratovanja hrvatskih vojnika 1632. u Bečkome Novom Mjestu, kad su podmuklo pozvani u pomirljivu audienciju u Beč, a onda podlo gurnuli njihove glave pod carsku i kraljevsku sjekiru; o onoga somnambulnog lutanja polihistora i misionara Jurja Križanića po Rusiji 1671., gdje širi utopističke ideje panslavizma i slavenske uzajmnosti, a Hrvatima savjetuje da se odreknu vlastita nacionalnog imena i da se nazovu Moskovitima; od onoga brzopletog prihvaćanja od hrvatskih staleža Pragmatične sankcije 1712., koja je rezultirala centralizmom i ungaro-germanizacijom čitave zemlje; od romantičkog vođe ilirskog pokreta Ljudevita Gaja, koji odbacuje politički kroatizam grofa Janka Draškovića i širi paslavizam, pa se i on odriče hrvatskog imena u korist imaginarnog pojma ilirzma; od one proklete Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868., koja postaje legitimnom osnovom za mađarsku eksploataciju i mađarizaciju Hrvatske; od onih jugoiluzija Josipa Jurja Strossmayera, koji sanja o utopističkom jedinstvu srpskog pravosavlja i hrvatskog katolicizma, pa se i on odriče atributa hrvatski u korist novoga jugoslavenskog imena; (I tako su se svi naši velikani odrekli svoga konkretnog subjekta za volju apstraktne cijeline - M. Krleza); od one herojske pustilovine Eugona Kvaternika, koji s naivnim pouzdanjem u pomoć francuskog cara Napoleona III. diže 1871. Rakovačku bunu, koju austrijski kordoni sa srpskim kraišnicima ugušuju, a njega iz zasjede ubijaju; od one maglovite i lunatičke Krfske deklaracije i ulaska Hrvatske u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, odnosno 29. listopada 1918. u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, kada nas zahvaća elementarno povjesno zlo; od Trumbićeva kukavičkog potpisivanja Rapalskog ugovora između Kraljevine SHS i Italije 1920., u kojemu talijanskoj iridenti dariva Istru, Cres, Lošinj, Lastovo, Zadar i Rijeku i koji srlja u čaršijske marifetluke bjelobradog Cincara Nikole Pašića, sve dok ga lukavi Baja kao ministra vanjskih poslova podmuklo ne izigra i namagarči; od političkog kapitulanstva Stjepana Radića i njegova ulaska 1925. u beogradsku kraljevsku vladu, kada u beogradskom manežu pleše s kraljicom Marijom srbijančicu a kralju Vitezu Aleksandru, koji ga nakon atentata posjećuje na smrtnoj postelji u Zagrebu, ljubi ruku; od one fantomske Meštrovićeve skulptorske inspiracije Vidovdanskog hrama, kao simbola snage i pobjede jugoslavenstva; od onoga kupinečko-čaršijskog sporazumštva Vlatka Mačeka, koji lakovjerno nasjeda na cincarsko-srpske protokolarne trikove Dragiše Cvetkovića o punoj autonomiji Banovine Hrvatske; od onoga Pavelićeva somnambulnog povlačenja u svibnju 1945. prema zapadnim Saveznicima, u naivnom uvjerenju da će hrvatske izbjeglice, vojsku i civile prema Ženevskim konvencijama o ratnim zarobljenicima velikodušno prihvatiti i da ih ne će izručiti u klaonicu krvožednim Titovim srbokomunistima, da se nad nevinim žrtvama izdovolje; i na kraju, do ovog eurofidestičkog puta prema Europskoj uniji, na kojemu nikako ne možemo spoznati, da ova romantična europska žar ptica, koja kruži nad našom stvarnošću, nije ništa drugo nego obični lešinar, kojega smo često nad našim povijesnim stratištima bespomoćno promatrali.

Izgradit će se Hrvatska opet i dići na noge ponosne... preživjela je ona i Hune, Rimsko carstvo, Turke, Napoleona, Mlečane, Habsburgovce, Mađare, Srbe, partizane, četnike, fašiste, naciste pa će i vas Jugoslavene, a i Bruxelless.

Ja sam već napisao, ako po Zagrebu može stajati spomenik jednom banu Josipu Jelačiću, koji je gušio revoluciju 1848, znači bio je za Habsburgovce, ili kralju Tomislavu, zašto Tito ne može imati barem taj trg?

Dinamičnim ženidbama učinio je Habsburgovce najmoćnijim monarsima Europe.

Vlasnik koji osobno nadgleda svoju poslugu, kako u kuhinji, tako i u blagovaonicama, izravni je potomak obitelji koja već puna četiri stoljeća poslužuje uglednike: nekada Habsburgovce, danas ne samo njih već i šefove država, generale, predsjednike, crkvene velikodostojnike i admirale iz doslovce svih dijelova svijeta.

Hrvatski sabor je vlastitom odlukom prihvatio Habsburgovce za vladare, jer u tom trenutku je bilo malo koje druge mogućnosti.

izbace štiva koja veličaju Habsburgovce i Austrijsku Monarhiju.

Dolazak pod Habsburgovce značio je ponovni povratak u istočno-srednjoeuropske razvojne tijekove.

Kada mu je kralj odbio vratiti Senj i imenovati ga za hrvatskog bana, što je zatražio hrvatski sabor 1525. godine, Krsto je na zasjedanju sabora u Križevcima 25. siječnja 1526. predložio Habsburgovce za nove vladare Hrvatske. [ 2 ]

Već 1465. prelazi pod Habsburgovce, a 1630. pod Isusovački red da bi 1773. godine prešao opet pod vlast Austrije.

Hrvatsko gospodarstvo je 1527. godine stalo uz Habsburgovce.

Naravno da smo 1527. dobrovoljno izabrali Habsburgovce, mogli smo bilo koju drugu dinastiju ili vlastitog vladara.

Uvažavajući Habsburgovce, uvažavamo razdoblje kada je Opatija bila drugi turistički centar Austro-Ugarske, odmah iza Karlovih Vary, a Rijeka druga luka države, odmah nakon tada neprikosnovenog Trsta.