Gledala sam neku sebe uz neku nju... svoju omiljenu stolicu kraj njene stolice svoj stakleni luster iznad njene lampe... gledala sam u nas dugo... u njenom ogledalu u mojoj slici - mom ogledalu gdje se preklapalo moje i njeno - moje lice u njenom licu, moja stopala u njenim premalim cipelama... i dok sam se pokrivala šuštavim naborima njene halje priznala sam si još jednom... kao i puno puta do sada da uvijek kad paradno sigurna samo u broj vlastitih sandala - i ništa više gotovo trijumfalno kažem da je jedino što znam o sebi to - tko nisam a ne tko sam da u tom času besramno lažem;