Uslijedilo je rođenje prve kćeri Hallie, razvod i povratak roditeljima u Washington D. C.

No, trebalo je proći punih dvanaest godina svojevrsne inkubacije od nastanka toga Fordova filma, pa da 1974. impresionistički stavim na papir, u jednom dahu, određene dojmove o njegovim junacima (poglavito o gubitničkoj sudbini Toma Doniphona u moćnoj interpretaciji Johna Waynea), o osjećajnim vezama između jedne djevojke (Hallie) i dvojice muškaraca (Tom, Ransom), tek ponešto o samu ustroju djela, ali i o...

Nekoliko dana poslije (?) Tom će svoju Hallie, bez ikakva dodatnog objašnjenja, upozoriti da na neko vrijeme, po hitnu poslu, mora otići iz grada.

Nije valjda mudri Ford nemotiviranim uklanjanjem Toma iz kuhinje Ericssonovih htio dati vremena da odnos između Ranse i Hallie evoluira?

S druge strane, kao da u tom činu njegova iznenadna energična odlaska ima nečeg simboličkog i kao da se naziru (slute) skore velike promjene: osjeća li to i sama Hallie kada ga zabrinutim pogledom ispraća?

Ranse misli da bi mogli posljednju dionicu života, koja stiže uskoro, provesti u Shinboneu; Hallie nalazi da je to dobra zamisao.

Ranse, koji možda nešto sluti, pita svoju Hallie tko je na Tomov kovčeg stavio kaktusov cvijet; supruga mu, posve smireno, odgovara, da je ona to učinila.

Budući da nam nije bilo teško zamisliti što se poslije s Tomom zbivalo, zadaća da odgovorimo na pitanje što je i kako je bilo s Hallie za duga vremena Tomova umiranja, mogla biti bi još lakša.

Osim toga, Ranse je u okolnostima stalnih žučnih rasprava s političkim neistomišljenicima relativno brzo izgubio svoj šarm i neposrednost koja ga je krasila u šinbonskoj fazi i koja se Hallie toliko bila svidjela; kada bi se, za blagdana, malčice znao i opustiti, podsjetio bi Hallie na negdašnjega sebe, ali tada bi kakav hitan poziv s vrha grubo prekratio iznuđene trenutke intime.

Uvijek dražesna, ali sada i ponešto melankolična, dugo se buneći protiv samoće, pa i svojevrsne izoliranosti, Hallie je i sama naposljetku morala rezignirati prepustivši se rutini okamenjenih aristokratskih rituala.

A Hallie sada zna zašto je baš taj cvijet, dozvan iz dugogodišnjega zaborava i postavljen uz mrtva Toma, uistinu najljepši cvijet među cvjetovima i zašto će zauvijek ostati ukletim cvijetom njezina života.

Dakako, možete se baviti Fordovim ženama: postoji li velika razlika između Cathy Downs (Clementine Carter) i Vere Miles (Hallie Stoddard). žene Ransoma Stoddarda (James Stewart).

U kutu sobička tek jedan pognuti čovjek: slomljeni Tomov prijatelj i vječni vjerni pratitelj, crnac Pompey.Stoddard nadiže poklopac kovčega: dok zgrčena i duboko potresena supruga Hallie ostaje postrance, političar Ransom, gotovo medicinski hladnim pogledom, brzo prelazi preko Tomova tijela (ili onoga što je od Toma ostalo, a publika u dvorani to ne može vidjeti); odjednom, razdražen, pita pogrebnike zašto je čovjek u kovčegu bez čizama i šešira: odgovaraju mu da su čizme i šešir još u dobru stanju, pa su mislili da...

Tek će taj podatak zateći, dodatno potresti Ransea i Hallie...

Može biti da je taj domaći momak, siloviti Irac meka srca, u nekom trenutku pripomogao i doseljenicima iz sjeverne Europe, iz daleke Švedske, da se izvuku iz kakve gabule, da se trajno etabliraju u divljini nove zemlje i da duhom metodična poduzetništva (hladnih sjevernjaka) stvore temelje obiteljske opstojnosti u novoj i još poprilično dvojbenoj sredini; i bit će da je mala Hallie, kojoj su roditelji nadjenuli ime svojstveno tom novom svijetu (čiji dio žele biti i sami), iz svog djevojačkog prikrajka s divljenjem gledala dojmljiva čovjeka koji je štitio i zaštitio njezinu malu uzoritu obitelj omogućivši joj da stekne visok ugled u malom gradu.

U trenutku kas Stoddardovi (senator Ransom i supruga Hallie) stupaju na peron postaje u Shinboneu već su mrtvi dvojica iz naznačena kvarteta poodavno razbojnik Liberty Walance, a onda i nekoć veliki nepobjedivi kauboj Tom Doniphon.

U tom se razdoblju Stoddardove borbe s pravom čini da je Putniku kudikamo životno važnije raspetljati pitanje Libertyjevih opasnih provokacija, kako bi se načinio novi krupni korak na putu civilizacijskog oljuđenja sredine, nego sama Hallie kao žena koja mu je pomogla na diskretan način, da se prilagodi novim uvjetima života.

Za razliku od junakinje filma, koja je odmah shvatila kako je Ranse daleko od uvjerenja mnogih u mjestu da se u smiješnom knjiškom odvjetničiću s istoka otjelovila šeprtljava i napuhana budala Tomu će trebati vremena da sliku došljaka ponešto korigira; dogodit će se to kada na nagovor zabrinute Hallie pođe provjeriti zašto se taj čovjek u potajici prihvatio pištolja (dao mu ga je novinar Peabody) i da li uopće ima i najminimalnija znanja kako se to oružje, bez kojega život pojedinca na Zapadu ne vrijedi ni pišljiva boba, upotrebljava.

Uostalom, i sama Hallie, kao očeva obožavana jedinica, dobro zna koliko joj je njezin plašljivi roditelj bio kooperativnim i trpeljivim saveznikom u doba njezina sazrijevanja, kada je, za mjesne prilike, od drugih vršnjakinja svojim malim vragolijama i povremenim slobodoumnim ispadima tako mnogo odudarala.

Ali, eto, pojavio se taj Ransom Stoddard, koji kao da je s neba pao da baš nju, Hallie Ericssson, probudi iz hipnotičkoga sna i da joj ukaže na raskoš njezinih neprijepornih vrlina.

Dakako, predajući kreposnoj Hallie na dar kaktusov cvijet, šarmer, poštenjačina i jednostavno čovjek od srca Tom Doniphon, poručuje tim darom svojoj dragoj, njezinim roditeljima, svijetu, pa i Ransomu Stoddardu, da se bliži trenutak kada će i pred oltarom izreći svoje nepokolebljivo da i kada će, skrasivši se u toplini bračnoga gnjezdašca, nakon burnih i dramatičnih životnih dionica, pohitati da, u nježnoj suradnji s onom koju obožava, napuči kuću Ericssonovih dječjom galamom.

U Fordovu iznijansiranu tumačenju skrivenih aspekata intime dvojice muškaraca koji su imali dovoljno razloga da se međusobno zbliže, ali ih je u tome omela djevojka, stvari stoje ovako: teško se može razabrati da li izrazito racionalan i fanatično dosljedan Ranse skriva u sebi mrvu prave osjećajnosti, ali se, zauzvrat, odmah vidi da odvažan i naglašeno osjećajan Tom još itekako umije misliti; on je, unatoč činjenici da gubi voljenu Hallie, znao što čini kada je glatko odbio Ranseov prijedlog da ga se promovira u delegata, kao što je imao snage da osobno apostrofira i nametne Putnika kao onoga koji će znati, na višoj zakonodavnoj razini, uzorno zastupati interese građana Shinbonea.

Toga će biti, u umjerenu opsegu, i u nastavku uvodnoga dijela filma, zapravo sve do trenutka kada politička dimenzija nadvlada naglašeno intimističku, koja počiva na troje dominantnih likova, a to su Tom Doniphon (John Wayne), Ransom Stoddard (James Stewart) i Hallie Ericsson (Vera Miles).

S druge strane, obrazovani, inteligentni i samouvjereni Ranse nije mogao, a da i sam ne uoči kako, u vremenu apsolutne muške supremacije u obitelji, majku Noru i kćer Hallie resi neka netipična autonomnost: kao da su te dvije po koječemu slične dame uspjele uspostaviti svoj privatni mali materijarhat nametnuvši dobrohotnom trećem članu obitelji filozofiju samosvojnosti i nekog (preuranjenog?) ženskog aktivizma u uglavnom divljim životnim okolnostima.

Dakako, snažni momak nije od onih koji su spremni olako prepustiti voljenu prvom prolazniku šarmeru; on će nekom zgodom nedvosmisleno upozoriti putnika (kako ga je od sama početka blagoizvolio prozvati) da je Hallie njegova djevojka i da se drži podalje od nje.

Intimni i izuzetno bolni razlozi sadržani u sve otvorenijoj naklonosti njegove simpatije (Hallie) prema došljaku koji se pak našao na domaku smrtonosne cijevi pištolja, mogli su s lakoćom natjerati robustnog i sentimentalnog momka da mirno dopusti izvršenje tog zločina, da se ne umiješa u Libertyjevo sladostrasno obračunavanje s bezobraznim došljakom.

Zapitajmo se, ponajprije, što nam govore događaji koji su uslijedili naposredno nakon dvoboja s više nego bizarnom završnicom; naime, kada euforična i Ranseovim junačkim činom uznesena Hallie spontano grli onoga koji je pobijedio strašnoga Libertyja Walancea, s pravom se pitamo da li je i ta razborita Šveđanka, pod učinkom zahvalnosti i nabujalih emocija, stvarno pomislila da je Ransom mogao, bez Tomove pomoći, svladati revolveraša?

Dapače, u tom trenutku preča mu je od intrigantna pitanja kako se, naposljetku, moglo dogoditi čudo da baš on svlada nepobjediva razbojnika potreba da razdraganu Hallie, koja ga je obasula neskrivenim nježnostima, diskretno upozori da u cijeloj toj priči, osim zere sumnje, postoji još netko od krvi i mesa čije bi osjećaje, valjda, trebalo također uvažavati Tom Doniphon

Čini se da Ford, u tom prijelomnom trenutku, traži od publike da dokraja vjeruje u dobre, iskrene i čestite namjere čovjeka koji također još ne zna da bez Tomova sudjelovanja u dvoboju ne bi bilo njegove zajedničke budućnosti s Hallie.

Ovako ili onako, svojom svake hvale vrijednom odvažnošću Ransom Stoddard postao je Hallien junak stekavši status i nove zvijezde regije vične da neometano pristupi realizaciji višega stupnja uspostave civilizacijskih normi u tom dijelu zapadnjačke divljine; je li se, tek podsvjesno, nadao da će mu pripasti i najljepši, pa i najpametniji cvijet iz maloga Shinbonea tankoćutna Hallie Ericsson?