Sudjeluju Peter Hallward, Alexi Kukuljevic, Evan Calder Williams, Victoria Brooks, Nathan Brown.

Kako kaže Peter Hallward u Damming the Flood (Branom protiv poplave), detaljnom prikazu ' demokratskog obuzdavanja ' radikalne politike na Haitiju u zadnjih dvadeset godina, ' otrcana strategija ' demokratskog zastupanja ' nigdje nije primijenjena s tako razornim učinkom nego što je to slučaj s Haitijem između 2000 i 2004 godine '.

Peter Hallward (Sveučilište Middlesex, London) profesor je suvremene evropske filozofije, a središtu filozofskog interesa ovog vrlo istaknutog mislioca su suvremena francuska misao, politička filozofija i postkolonijalne studije.

Hallward je objavio zapažene knjige o post - kolonijalizmu, Badiouu, Deleuzeu te politici na Haitiju.

Peter Hallward profesor je suvremene evropske filozofije na sveučilištu Middlesex u Londonu.

Hallward je član uredništva socijalističko-feminističkog časopisa Radical Philosophy i znamenitog časopisa Angelaki.

Bruno Bosteels, Alberto Toscano, Peter Hallward svi su oni prevoditelji opusa Badioua i mogli bismo reći da su vlastite teorijske pozicije na međunarodnoj filozofskoj sceni učvrstili upravo zahvaljujući prevođenju i tumačenju tog francuskog filozofa.

Hallward izvanredno sistematizira Deleuzea, izlučuje konzistentnost iz njegovih riječi i ideja, i pokazuje nam koje je nove koncepte Deleuze stvorio.

Naime, kad je objavljena lista sudionika konferencije, među kojima su bili Jacksoni filozofije 21. stoljeća najznačajniji živući francuski filozofi Alain Badiou, Jacques Rancičre i Jean Luc-Nancy, talijanski filozofi Gianni Vattimo i Antonio Negri, najpoznatiji engleski teoretičar književnosti Terry Eagleton, mlađa generacija filozofa (Peter Hallward, Bruno Bosteels, Alberto Toscano) i last but not least Slavoj Žižek, kao inicijator skupa dvorana za 150 ljudi rasprodana je u samo 24 sata.

O tome što znači da se okončavanje moderne shvati kao revolucionarni zadatak govore Peter Hallward, Alexi Kukuljevic, Evan Calder Williams, Victoria Brooks i Nathan Brown.

Upravo taj posljednji aspekt delezovskog postupka Hallward jasno i ponovno osporava.

Hallward polemički odbacuje povezivanje Deleuzeove misli s tjelesnim materijalizmom i složenim procesom materijalnog pojavljivanja i tjelesne preobrazbe, baš kao što potpuno ignorira načine na koje se Deleuze (i u knjigama u kojima je koautor s Guattarijem i u nekim od svojih eseja, kao što je Postscript on the Societies of Control) izražajno koristi svojim konceptima preobrazbe da bi shvatio unutarnje funkcioniranje kasnog (ili postfordovskog) kapitalizma.

Slično tome ali možda još gore Hallward iskorištava Deleuzeovo zanimanje za kreativnost i Novo, te za virtualno i načine na koje ono prekoračuje stvarno, da bi ga pretvorio u religioznog i nazovi fašističkog estetu koji bi (u stvari) doživio vlastito istrebljenje [ ljudske vrste ] kao najviši estetski užitak (da i ja, sa svoje strane, budem malo nepravedan citirajući Benjaminov opisa fašizma kao da je riječ o Hallwardovu opisu Deleuzea što mislim da je implicitno točno, premda sam Hallward to nikada ne kaže posve jasno).

Hallward to iščitava kao paralizu bilo kakve mogućnosti djelovanja, no, za Deleuzea, to je prije nužni uvjet i generativni čimbenik u bilo kojoj vrsti istinski radikalnog djelovanja, bilo kojeg djelovanja koje ne samo da reproducira i potvrđuje poredak stvari kakve jesu.

Hallward s pravom hvali Deleuzea jer potpuno odbacuje najdragocjeniju svetu kravu suvremene filozofije Drugog, jer izbjegava svako isprazno poštovanje Drugog, jednako kao i jastva.

Hallward s pravom cijeni političko (kako ga nalazimo, na primjer, kod Marxa) nasuprot etičkome (kako ga nalazimo kod Levinasa i Derride); no, ne uspijeva shvatiti ulogu estetskog i to je ono u čemu je njegov iskaz o Deleuzeu razočarao.

Za to je potreba konverzija rada u volju, inzistiranje na subjektivnoj volji, a ne samo na objektivnim zakonitostima (pa ni ekonomskim), ili ono što suvremeni filozof Peter Hallward naziva dijalektičkim voluntarizmom.

Hallward izvanredno sistematizira Deleuzea, izlučuje konzistentnost iz njegovih riječi i ideja, i pokazuje nam koje je nove koncepte Deleuze stvorio.

No, samo kako bi ga proglasio beskorisnim, kako bi osporio da je Deleuze imalo važan za rasprave o materijalnosti, subjektivnosti, afektivnosti i političkoj promjeni, te kako bi odbacio Deleuzeovu važnost za ijedan problem koji zanima samoga Hallwarda Peter Hallward, Out of This Word: Deleuze and the Philosophy of Creation, Verso, 2006.

U određenom smislu, Hallward uzima Deleuzeovu metodologiju i okreće je protiv njega.

Hallward posvećuje čitavo poglavlje Deleuzeovu poštovanju umjetnosti i književnosti, načinima na koje Deleuze hvali umjetnička djela kao izraze virtualnog, postajanja, preobrazbe (a ne vidi ih kao ideološke tvorbe podložne kritici).

Hallward, kao i većina ljevičara koji drže do sebe, apsolutno odbacuje svaki modus misli, kao što je Deleuzeov, koji očito vrednuje kontemplaciju i estetsko iskustvo zbog njih samih.

Hallward se koristi sredstvima ispuštanja i odabira, svodeći Deleuzea na samo jedan aspekt njegove misli i djelujući kao da ostalo uopće ne postoji.

Hallward nastoji prikazati Deleuzea kao isključivo filozofa virtualnog, koji pokušava samo pobjeći od stvarnog i uništiti ga.

A na samom kraju knjige, unatoč odricanju ikakve političke namjere (prije nego mi proturječite s knjigom s kojom se vrijedi ne slagati, morate joj se diviti i iznova otkriti problem koji iznosi), Hallward ipak potpuno odbacuje Deleuzeovu misao primjedbom da će oni među nama koji još pokušavaju promijeniti naš svijet i osnažiti njegove stanovnike morati potražiti nadahnuće negdje drugdje, a ne kod Deleuzea.

No, Hallward protiv Deleuzea odabire znatno drukčiju metodu od Žižeka.

Hallward (koji je na kraju odan, koliko mogu odrediti, Badiouu a ne Lacanu) tvrdi da su Deleuzeove tvrdnje o dvojnosti i recipročnom određenju zapravo uvijek jednostrane i neizravne.

(Mislim da je način na koji Deleuze tako ostaje postkritički, postkantovski filozof ključni aspekt njegove misli koji često zanemaruju komentatori svih boja.) No, Hallward prikazuje to istraživanje virtualnog, njegovih transcendentalnih uvjeta pojavljivanja a ne puke mogućnosti, kao duhovnu potragu za potpunim bijegom od aktualnog, za rastakanjem pojavnoga i uzdizanjem u potpuno nematerijalno, duhovno područje čiste kreativnosti.

Hallward je zaista neumoran u tome da nedvojbeno prihvaća Deleuzeova upozorenja protiv uvođenja transcedencije (koje imanentnost postajanja pretvara u odvojeno i transcedentno područje) i onda ih izvrće u dodatni razlog da Deleuzea prepoznamo kao filozofa koji prezire i odbacuje aktualno.

Ovom prilikom Hallward govori o tome kako domaća hunta uz pomoć Zapada ruši bilo kakve nade Haitija za emancipaciju, te o neokolonijalnoj politici diljem svijeta, Hugu Chavezu, britanskoj političkoj sceni i šansama za alternativu suvremenom konsenzusu