U tom halucinogenom stanju žaleći za sudbinom, kruleći iz želuca i podrigijući ušima, stao je Debeli mumljati nešto o sobici i nekakvim gljivama, bilo je to toliko odvratno da je i Vjeku probudilo, nalaktio se gore u svom krevetu, još u polusnu posegavši za rakijom i lulama, nešto mu je u Debelovim riječima zazvučalo poznato, prisjetio se i sam vremena što smo ga svi zajedno proveli u sobici, u bijegu od Banože, prisjetio koliko je tada život bio uzbudljiviji, ali se prisjetio i onog čudnog osjećaja koji ga je bio morio tih dana u sobici, probadalo ga je negdje pod rebrima, znao je da mu je promakao neki važan znak, nečega se nije mogao prisjetiti, samo nije znao čega, mučili su ga nejasni snovi o jeguljama, i tako je to potrajalo sve dok nismo napustili sobicu, a onda je odahnuo, povratio duhovni mir, ali sada se taj osjećaj vratio, posegnuo je za novom rakijom, i tada mu se iznenada sve razbistrilo, odjednom se svega sjetio, postalo mu je jasno da se taj osjećaj naziva dežavu i da mu je sobica bila nekako poznata otprije, samo odakle, i kada, to se nije mogao sjetiti, to ga je sad mučilo više nego ikada prije, posegnuo je za novom rakijom, i tada je sve shvatio, sjećanja su stala navirati, već je tu sobicu vidio, već je u njoj jednom boravio, davno prije, u ratnim godinama, neposredno nakon devete ofenzive, najneuspješnije dotada, nekoliko se mjeseci baš u toj sobici skrivao, čekajući da se situacija malo smiri, nikada nije bio toliko seksualno aktivan kao u ratnim godinama, a posebno u vrijeme kada se skrivao u sobici, bili su to vrući dani, bili su to posebni dani, u neprestanoj omamljenosti od mastike, jedino se tako mogao nositi sa stresom, rat se nije odvijao povoljno, sjetio bi se toga pri svakom orgazmu, zašto, zašto, zašto?, nije mogao shvatiti, to ga je progonilo, i nije mogao stati, nije...