Ta je kombinacija već u Luhrmanna djelovala vrlo začudno i po mnogim kritičarima bila je uspješna (osobno sam je doživio iritantnom, ne načelno, nego zbog njezine slabe i često isforsirane realizacije), a Almereyda je još začudniji: zbivanja je iz Danske premjestio u njujoršku multimedijsku instituciju čije je ime Danska korporacija, no na čelu joj nisu predsjednici i direktori, nego kraljevi, točnije, nakon smrti kralja Hamletova oca (sugestivni Sam Shepard), novi kralj Klaudije (korektni Kyle MacLachlan) i stara kraljica Gertruda (prolazna Diane Venora), Hamletova majka.

Jednostavno ovo je tragedija koja preskače sve barijere onoga moralnog i upućuje na borbu sa samim sobom jer Hamletova najveća bitka je s njim samim i pitanjem u njemu biti ili ne biti, učiniti ili ne, ubiti ili ne.

Bez kostima, bez scenografije, u sobnoj rasvjeti, glumci su, s iznimkom uloge Hamleta imali pripremljene dvije ili više uloga te su raznim igrama uz pomoć gledatelja pred sam početak predstave odlučivali koji će, npr. od dvojice glumaca igrati Klaudija, a koji Duh Hamletova oca, tko Ofeliju, a tko Fortinbrasa, te tko među četvoricom mladih glumaca Laerta, Horacija, Rosencrantza ili Guildensterna.

Hamletov je otac umro, a majka se nakon dva mjeseca udaje za Klaudija, Hamletova strica i brata pokojnoga muža.

Tanane strune Hamletova djetinjstva, vlastita ali i proslijeđena memorija prožeta sentimentom sreće koji teži ka apsolutnoj idealizaciji prošlosti - emocionalnost je na kojoj redatelj Aleksandar Ogarjov ustvari i gradi cjelokupan koncept predstave.

Međutim, pojavivši se u ulozi Duha, redatelj eksplicira mogućnost njegova tumačenja kao Hamletova alter-ega koji u njega na koncu i reaktivira razdoblje edipova kompleksa.

Duh Dubrovnika je (još) živ, kao i duh Hamletova oca.

Novost u njihovu zajedničkom poslu je nepotpisano montiranje dviju prizorića Hamletova monologa iz davnog velikog crnobijelog filma Laurencea Oliviera, no to je sad najmanje važno.

" Hamletova je ljubav oprečna kršćanskoj ljubavi.

Možda je to beskrajna veličina bilo kakva prostora, a možda su ipak samo sni, možda je to Hamletova ljuska od oraha u kojoj on postaje kraljem beskraja ili je to ipak samo svjesna spoznaja u meni.

No, pozornije čitanje njegovih drama, kao i otkrića iz bardove biografije koja su se nagomilala u posljednjih 100 i više godina, ostavljaju malo sumnje da je Shakespeare bio, ne samo formalno, katolik - iako ne i katolički dramatičar. [ nedostaje izvor ] Duh Hamletova oca u čistilištu, sakramentalnost braka, suptilne reference na ikonografiju katoličke kulture koje se provlače kroz cijeli Shakespeareov opus: sve to daje složenost njegovu djelu, koje je apsorbiralo i skepticizam i prometeizam i humanizam nanovo oživljene antike, srednjovjekovne motive trošnosti i mučnine korporealnosti, pojačanu ekspresiju manirizma, koji je nagovijestio novi period sumnji i preispitivanja.

Ogarjov iz tog rastavljenog i na vlastiti način ponovo organiziranog materijala stvara predstavu o životu u kojem je najbitnija ljubav opsesivna Hamletova prema ocu; Klaudijeva mnogo veća prema kraljici Gertrudi, ženi svoga brata i Hamletovoj majci nego prema vlasti; Gertrudina podijeljena između Hamleta i Klaudija; Polonijeva prema djeci Ofeliji i Laertu a ne prema poslu, izvršavanju kraljevskih naloga i provođenju vlasti; Ofelijina prema Hamletu...

renesansna harmonija Hamletova lika narušena je pojavom duha danskog kralja i Hamletovog oca koji od Hamleta traži da kazni njegovog ubojicu i brata, sadašnjeg kralja Klaudija, za kojeg se Hamletova majka Gertruda udala neposredno nakon smrti svoga muža

Što reći, o čemu pisati? trenutno je to moja (hamletova) dvojba..

" Sutra je Sv. Valentin, i prije nego Sunce izađe, osvanut ću dragome na balkonu da budem njegova Valentina ", pjevuši Ofelija u 5. sceni " Hamletova " 4. čina.

Sutra je Sv. Valentin, i prije nego Sunce izađe, osvanut ću dragome na balkonu da budem njegova Valentina, pjevuši Ofelija u 5. sceni Hamletova 4. čina i dodaje: On ustaje, odijeva se, i skrovito pušta djevojku u sobu iz koje će ona izaći nipošto više kao djevojka...

Pojava duha Hamletova oca nije bila nadnaravne prirode nego je i nju i tragične događaje koji su je slijedili organizirala norveška tajna služba da bi Danska nakon Hamletove smrti prihvatila norvešku vladavinu.

Ni otjelovljeni duh Julijina mentora Jimmieja Langtona, koji poput duha Hamletova oca došaptava istinu svijetu zaslijepljenu iluzijama, nije osobito originalna dramaturška dosjetka.

Isusova bludnica odlazi živa i zdrava, uz savjet da više ne griješi, Hamletova Ofelija tone u ludilo i utapa se u potoku, uz savjet da ne rađa griješnike.

Iza posla sam, poput duha Hamletova oca, kružila širim kvartom ne bih li negdje pronašla mjesto gdje ću se parkirati sljedećeg jutra, bez da trčim oko zgrade u kojoj radim poput zadnje luđakinje ili strepim od toga da mi krajnje bezobrazna ekipa izbije 800 kuna iz novčanika.

Klaudija, Hamletova strica i brata svog pokojnog [ više ]

A iznad Zadra, kao duh Hamletova oca, lebdi još i lik Mladena Bajića.

Glavna misao koja ih je odvela u projekt bila je, kaže, ona Hamletova: " O Bože, ja se mogu smjestiti u orahovu ljusku i smatrati se kraljem beskrajnog prostora ".

Duh može biti sablast (duh Hamletova oca); smisao (duh zakona); način mišljenja i osjećanja (duh boljševizma).

Slutnje i dokazi izloženosti beskrajnoj pučini što obračunavaju s prolaznošću pod krovom neba ostvaruju ozračje metafizičkoga, prije duha Hamletova oca koji šeta na najvišoj terasi, pretvarajući smrt u san

Pa tu si barem doma (Duh Hamletova oca 09.04.2006. 00:33) E, kad si to sad priznao, Prajs, sve ti praštam.

Tako nema nikakve sumnje u jednoznačnost djelomične odgovornosti Gertrude i Polonija za smrt Hamletova oca (potonja pruža i psihološki motiv Hamletovom odbacivanju Ofelije), koji se ocrtavaju između ostalog u Shakespearea nepostojećem dijalogu Klaudija i Gertrude u drugom činu.

Po Ogarjovljevim riječima Hamlet nije priča o mržnji ili osveti, to je priča bez presedana, priča o nevidljivoj, nadljudskoj ljubavi (...) Hamletova je ljubav oprečna kršćanskoj ljubavi.

Kad mu Pervan (u magistralnoj ulozi duha Hamletova oca) treći put pokuša utuviti u glavu tu svoju osvetu, g.

Zamišljao sam da čujem Gavellin glas ovdje u garderobi kao neku ludističku, histrionsku varijaciju duha Hamletova oca iz Hamleta (A vjerojatno mi je to šaptao u uho onaj moj histrionski dvojnik, vlastita moja ludistička sjena od dvojnika koja me već dosta dugo nije napastovala u mojim kolumnama).