Posljednja violinska sonata nije samo formalno najnaprednija već i jedina sa samostalnim Scherzom (sablasni stavak u fis-molu), ujedno je, ukoliko je to uopće moguće, još zahtijevnija i virtuoznija za klavirsku dionicu od dviju prethodnih sonata, potaknuta vjerojatno mišlju kojom se Brahms vodio poznavajuće izuzetne sposobnosti pijanista i dirigenta Hansa von Büllowa kome je posvećana.