Usvojeno je da je ta brzina za sve bilige ista za sve haplogrupe.

Na osnovi dotad analiziranih biljega, 95 posto svih ispitanih uzoraka svrstano je u sljedeće haplogrupe: I, E, G, J, i R (a za R preciznije subhaploidne grupe R1a i R1b).

Bošnjaci imaju 48 posto haplogrupe I, za razliku od Srba koji toga istog biljega imaju samo 30 posto.

Pokazalo se da kod Hrvata ima čak 45 posto haplogrupe (nasljednog, polovičnog genetičkog obilježja) stare oko 22.000 godina, što je ujedno i najveća učestalost tog biljega među europskim narodima.

Podjela na haplogrupe se provodi pomoću genetskih markera (binarnih polimorfi zama - svaki marker je čvor koji određuje dvije grane, staru bez markera i novu granu s markerom), a za haplotipove su nam važni kratki (2 - 5 baza) ponavljajući dijelovi DNA (STR-a, Short Tandem Repeat).

Najstariji binarni markeri označavaju temeljne haplogrupe i to velikim slovima (C, D, E, F, G, H, I) dok mlađi markeri dovode do sve većeg grananja.

Haplogrupe se koriste od strane geneticara kao mogucnost istrazivanja i pojasnjavanja seoba naroda, kao i koliko i gdje su se doseljenici zadrzavali u odredjenim podrucjima.

U tom preliminarnom radu pokazali smo da visoku učestalost te haplogrupe na kromosomu Y, osim Hrvata, imaju i Nijemci, ali, na naše veliko iznenađenje, i Laponci.

Tako izmedju izmedju Hrvatske i Srbije, pa je u Hrvatskoj I1 zastupljenija nego bilo gdje u Evropi, a i R1a je cesta, dok Srbi imaju dosta E3b haplogrupe koje jos ima dosta u Grckoj i Turskoj.

U vašem tekstu potkrala se mala greška vezana za haplogrupe, jer moj DNK nalaz se bazira na autosomalnom forenzičkom profilu od 13 markera, a ne Y ili mtDNA haplogrupama.

Tako su u okviru bh. populacije detektirane europsko-specifične haplogrupe (I-M170, R-M17 i R-M269) koje vjerojatno vode porijeklo iz glacijalnih refugijuma iz balkanskog, ukrajinskog i franko-kantabrijskog refugijuma), kao i haplogrupe čije se porijeklo veže za Afriku (E-SRY4064) i Srednji istok (J-12f2) koje su dospjele u Europu tijekom produženog gene fl ow-a.

No ako populacija koja se promatra u masi ima određen postotak neke haplogrupe lako moguće da je i broj ostalih gena iz te grupe približno jednak.

Laponci imaju veliku zastupljenost I haplogrupe, ali ne I1b kao Hrvati već I1a poput susjednih im Šveđana i Norvežana.

Geni koji nam to omogućuju nazivaju se haplotipovi, odnosno haplogrupe i u njih spadaju:

Krista, te da je haplogrupe I medu Hrvatima oko 50 %, tada pričice o doseljenju u 7. stoljeću ili o iranskom podrijetlu Hrvata postaju neozbiljne, a osobe koje i dalje o tome pišu i podržavaju takve teorije mogu se nazvati svakako, ali ne znanstvenicima. " (Ivan Jurić, iz Uvoda)

Istraživanja objavljena 2000. godine u časopisu Science117 bila su preliminarna i pokazala su kako Hrvati od istraženih europskih naroda imaju najveću učestalost jednog genetskog biljega tada nazvanog Eu7 ili kasnije haplogrupe I, određena biljegom M-170 starih oko 20000 godina.118 Hrvati su identificirani kao narod s najvećom učestalošću od 45 % haplotipa Eu7 (genima Y kromosoma) koji je star od 20 do 25 tisuća godina.

Ostale haplogrupe koje prelaze prag od 5 % su Hg E (14,5 %), R-M17 (13,7 %) i Hg J (7,2 %).

Analizirajući gensku sliku stanovnika susjednih država, prof. dr. Marjanović, prof. dr. Primorac i drugi autori dokazali su još veću učestalost haplogrupe I (odnosno podrijetlo starih Europljana) u bosanskih Hrvata nego što je to bio slučaj kod Hrvata iz Hrvatske.

Na temelju ovih istraživanja nedvojbeno je utvrđeno da od svih do tada istraženih europskih populacija upravo na području današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine postoji najveća učestalost haplogrupe Hg I.

Istina mali je broj uzoraka (tek 27), I grupa nije detaljnije analizirana koja je, ali ovi Zazaki imaju više I haplogrupe (33 %) od R1a (26 %) i ko da su s ove bande Bospora i Dardanela te nisu nalik ostalim Kurdima.

Dobiveni rezultati bez dvojbe dokazuju autohtonost Hrvata na povijesnom području Hrvatske uz posebnost hrvatske populacije po visokom postotku haplogrupe I (Eu7).

Neki su pokušali manipulirati uzorcima genetičkih istraživanja unoseći tendenciozno na smanjenje udjela haplogrupe I (Eu7), a povećanje haplogrupe R1a (Eu19).

Genom I haplogrupe naroda i pojedinaca možete čitati u sedmom, dok osmo poglavlje pojašnjava genetičke strukture naroda važnih za razumijevanje podrijetla Hrvata.

Haplogrupa I, naslonjena na mutaciju M 170 (prema ranijoj klasifikaciji Eu 7) i najvjerojatnije je da visoka učestalost ove haplogrupe na teritorijima današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine daje do znanja da su upravo ovi prostori bili jezgra mutacije M170, koja je na ovim prostorima postojala i prije zadnjeg ledenoga doba, koja se poslije širila prema drugim krajevima Europe.

U istočno utočište sjeverno od Crnog Mora iz zauralskih krajeva spustio se novi nasljednik R1 haplogrupe (M169) s novom mutacijom (M17) i novim imenom R1a odnosno istočnoeuropska haplogrupa i raširila ukrajinskim stepama.

Uglavnom su baltičke I1 (41 %) i zapadnoeuropske R1b (28 %) haplogrupe.

Izgleda da je za osvajanje sjevernih teritorija Norveške, Švedske bilo potrebno vrijeme, nekoliko vijekova, 500 - 600 godina.Ukupno među suvremenim Šveđanima ima 17 % potomaka Praslavena, roda R1a1. Uglavnom su baltičke I1 (48 %) i zapadnoeuropske R1b (22 %) haplogrupe.

Ali sada u Irskoj nema mnogo predstavnika haplogrupe R1a1, najviše 2 - 4 % stanovništva.

Tamo ima tri četvrtine zapadnoeuropske haplogrupe R1b.Za osvajanje sjeverne, hladne i planinske Škotske zatrebalo je vrijeme.

To što je netko nasljedio biljeg haplogrupe po direktnoj liniji Y-DNA (po ocu) ili mtDNA (po majci), ne znači da po svim ostalim linijama nema tko zna kakvih predaka, osim ako nije proizvod tisućljetnog incesta i/ili izolacije na nekom otoku/planini/u prašumi/močvari...