Smanjivanje broja rođene djece ili svojevrsno demografsko umiranje naš je značajan društveni problem (broj rođene djece po jednoj ženi se smanjio od 2,18 u 1960. na 1,67 u 1996. godini/Puljiz, 1999. /). Sličan je trend tipičan i za zemlje razvijenoga Zapada, za Zapadnu Europu, gdje se broj novorođene djece kontinuirano smanjivao od 2,69 djeteta po jednoj ženi u 1960 - im godinama do 1,40 u 1995. godini (Chesnais, 1996.), za europske bivše socijalističke zemlje, gdje je najniži broj rođene djece po ženi dostignuo 0,77 u Njemačkoj na području bivše DDR (Puljiz, 1999.), tj. opao sa 12,0 na 1000 stanovnika do 5,1 na 1000 stanovnika (Adler, 1997.), za SAD gdje postoje značajne fluktuacije, ali i izraziti pad u posljednjem desetljeću, pa se očekuje da će čak do 25 % žena, rođenih 1962. i kasnije, biti bez djece (Heaton i dr., 1999.) te za zemlje u razvoju (od 6,0 djeteta po ženi u 1960 - im godinama do 3,8 u 1990 - ima), s tim da je najveći pad nataliteta primijećen u Aziji i Latinskoj Americi, a gotovo i ne postoji u zemljama južno od Sahare (Bongaarts i Cotts Watkins, 1996.).