Svako malo mnogima je potreban netko da demonstrira kopernikanski preokret Kopernik nad geocentrizmom, Darwin nad kreacionizmom, Marx nad Hegelom, Einstein nad apsolutnim prostorom i vremenom, a oni se i nadalje k ' o onaj lutak-igračka iznova okreću naglavačke.

pozdravljam komentar starboard... dobra usporedba s hegelom i pojmom, samo na žalost elita ove zemlje to jednostavno ne može razumjeti i bojim se da su samo radi toga u prednosti... surova istina...

Možda je ovo pad iz postmodernog u moderno ili čak predmoderno stanje, a možda je povratak srednovijekovnoj kulturi i njenim temama postmoderan motiv kat egzohen, vrag će ga znati, isti onaj Vrag koji nam upravo faustovski kuca na vrata: jedini bi spas mogao biti da smo, s Hegelom, nekako u pravu glede onakovrsno koncipirane slobode, slobode od sebe sama, kao gubitka svoje vlastitosti, navlastite biti: ljubavi, što je ipak teško ne samo za vjerovati, nego i za preživjeti

Studirao je teologiju u Tübingenu i prijateljevao s Hegelom, Schillerom i Schellingom.

Onaj koji prihvati apsolutni idealizam, nesumnjivo je da se mora susresti sa Hegelom.

S Hegelom bi se na to uvijek moglo re ć i: utoliko gore po zbilju.

U tome je latentna interdiskurzivnost tradicijâ: filozofija se upravo na vrhuncu svoga razvoja s Hegelom, dakle tamo gdje Hegel traži da subjektivno mišljenje (ili apstraktna filozofija) prijeđe u objektivni duh, da zahvati svoje vrijeme, da bi uopće postala izrazom apsolutnog duha (ili apsolutno znanje), prikazuje kao povijesni izraz duha naroda i jezika.

Dok god se s idealistima, recimo Hegelom, lijepo u umjetnosti definira kao osjetilna pojava ideje - što je samo po sebi jedno genijalno obnavljanje Platonove sugestije o jedinstvu dobrog i lijepog - nužno se pretpostavlja da se može izaći izvan toga načina pojavljivanja istinitog, i da je upravo filozofijska misao koja misli ideju, najviša i najprimjerenija forma shvaćanja istinitog.

Dobro, pretjerujem, Hrvati se ne rađaju kao nikaj posebno, isti smo mi trotli ili, ako smo već posebni, onda smo još i veći norci no drugi, ali, ovak, cum grano salis, za ljubav razgovoru recimo da mi s Hegelom još iz zipke vičemo: Tim gore po činjenice

Zanimanje za Fichtea trajalo je otprilike godinu dana, zatim se krenuo upoznavati s Hegelom i to s njegovom Fenomenologijom duha., te se također odlučio upoznati s francuskom Enciklopedijom.

Profesorima Filozofskog fakulteta u Nišu prijeti novčana kazna jer se na prijemnom ispitu našlo i pitanje koje nema nikakve veze s primjerice Kantom i Hegelom, ali ima s pjesmom folk pjevačice Jelene Karleuše.

Ono što znam o dostignućima američkog ili azijskog bavljenja primjerice Heideggerom, Schellingom, Nietzscheom ili Hegelom ne ispunjava me prevelikim strahopoštovanjem.

Pritom je ovdje bez sumnje ipak riječ, govoreći još jednom s Hegelom, o jednoj lošoj ili negativnoj beskonačnosti, što znači: o jednoj do u beskonačnost nastavljenoj negaciji konačnosti koja međutim također iznova nastaje (Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Enzyklopädie der philosophischen Wissenschaften I; Enciklopedija filozofijskih znanosti.

Hennessy je podstaknut pre svega Beuysom, ali i Platonom, Hegelom i savremenim književnicama poput Judith Buttler.

Đava li te lipi odnija jesi se razmava falangama, tribalcima, križarima, antropoidima i Hegelom (ko da ti je rodjače rod rođeni). E, cukunu zaboravija si riči ka: egzarh, hipokrizija, apozicija i empatija.

Projekt aplikacije teorije u praksi, koji je dominirao čitavim prosvjetiteljstvom i s Hegelom trijumfirao, time je definitivno antikviran.

Ta perioda je bila označena osjetnom promjenom njegovih pogleda i konačnim raskidom s Fichteom i Hegelom.

Zajedno je sa Hegelom, Fichteom i Schellingom svrstan među klasične njemačke idealiste.

prvi i pravi, zapravo jedini sugovornik pri prebolijevanju metafizičke bolesti u krizi, usprkos bitnih konsultacija s Nietzscheom, Marxom i Heideggerom, jest i ostaje Hegel. dakako,« dijalog s Hegelom »nije razgovor s« Hegelovom filozofijom », koja, sačuvana u objelodanjenom djelu profesora Hegela, nudi materijal za strukovno-filozofijsku, više-manje učenu obradbu, tzv. znanstveni rad, što u nedostatku (povijesne) misaonosti, a ipak radi kakve-takve samoafirmacije, sebe predstavlja kao hegelijanizam, neohegelijanizam, ili, na najnižoj razini obezduhovljenog, zdravog, tj. bezumskog (da ne kažemo bezumnog) razuma kao afilozofijski, pozitivistički antihegelijanizam.

No, o tome ovdje neće biti riječi: Gîtâ je svakako pred-postmoderna diskurzivna tvorevina, a za razumijevanje njezine središnje teme discipline praktičkog djelovanja (karmayoga) iz horizonta zapadne filozofije uvijek iznova se nameće nužda da se ona konfrontira sa samim temeljima evropske modernosti s Kantom i Hegelom.

Zato ste dobro postavili svojim pitanjem prethodno: Svrha je ali spekulacije, a ne spekulativne filozofije, kako vi kažete da otvara perspektive za ispitivanje povijesnog smisla racionalnosti, ako se pod tim pojmom racionalnosti ne misli rigidno zastajanje na tradicionalom smislu tog određenja, koje odbacuje totalitet čovjekova ovladavanja svijetom i vlastitim životom, na primjer, u umjetničkom stvaralaštvu, koje se obično smiješta u ono ne-racionalno-emotivno-niže-spoznajno (kao Baumgarten i njegovi nastavljači, sve čak i s Hegelom na čelu)

I premda Heidegger s Hegelom izražava nadu da će se umjetnost sve više razvijati i dovršavati, on je uvjeren da umjetnost ostaje od strane svoje najviše odredbe nešto prošlo.

Tvorac revolucionarne teze da klasični njemački idealizam ne završava s Hegelom nego kasnim Schellingom, tibingenški profesor filozofije Walter Schulz (1912 - 2000), jedan je od najznačajnijih suvremenih poznavatelja novovjeke metafizike.

Pada mi na pamet u ovom trenutku koliko je ponekad tesko razumjet knjigu nekog znanstvenika (npr. fizicara) ili nekog filozofa (pokusajte s Hegelom ili Kantom ili nekim od predstavnika suvremene kontinentalne filozofije) i koliko god se covjek trudio i koliko god puta procitao knjigu, ponekad mu se cini da jednostavno ili nije dovoljno pametan da razumije ili da ne poznaje dovoljno kontekst/disciplinu iz kojeg/koje autor govori ili jednostavno nema dovoljno iskustva da bi mogao razumjeti.

Dali je usporediv s Platonom, Kantom, Ničeom ili Hegelom koji mu je bio uzor, pokazat će vrijeme.

Ociscenje mitoloskog i religijskog u smislu svodjenja na naturalisticko tumacenje, primordijalne momente sukoba coveka i prirode, tj njegovo izdvajanje iz prirode (kao u jevrejskom kultu straha od prirode = potop0, jeste i brisanje filozofske biti kao kvintesencije mita, i religije posebno.Ateizam religiju pokusava svesti na predmet koji se obozava (u sta se kasnije razvija apstraktni bog), gde su koreni i psihoanalitickog izvora religije u totemizmu.Zasto se porice spekulativni karakter jevandjelja kao najizvrsnijih biblijskih spisa? Ovde apstrahujem pitanje o preklu spisa i spoljasnjem vidu nastanka hriscanskih dogmi.Takodje, zeleo bih proizvesti, i dokazati, duhovnu vezu grcke filozofije i judejsko-hriscanske misli, pri tome izbegavajuci hegelijanski istoricizam, kroz definiciju izlaska grcke supstancijalnosti u hriscansku subjektivisticku vertikalu trojstva, kroz odnos coveka, boga i logosa.Namera je skromna i svodi se na primere analogije grckog poimanja vere i pojma dobra (kroz politeizam i filozofiju) i hriscanskog etickog zahteva za podvigom ljudskosti.A razlog i opravdanje svakako je snazan = gotovo dvomilenijumski pokusaj pomirenja platonistickog dobra i aristotelovske mere sa pokretackom snagom svetog trojstva (od Plotina, zakljucno sa Hegelom).

Da bi modernoj državi priskrbio sidra, omogućio smiraj i čvrsto uporište, sigurnu luku, kako se ne bi posve razbila na užasavajućim valovima strahovlade ili terora apsolutne slobode, koji su s e ciklično uzdizali pred Hegelom od njegove mladosti u pravilnim razmacima, on je sve više i više posezao i obnavljao pojmovnost drevne supstancijalne ćudorednosti u sferi nemirnom građanskom društvu suprotstavljene države.

Tri godine prije, ušao je u Tubingen Stift (internat protestantske crkve u Tubingenu), gdje se sprijateljio s Hegelom i Horderlinom. 1792. diplomirao je na filozofskom fakultetu, i 1773. doprinio dijelu Memorabilien Heinricha Eberharda Gottlob Paulusa; 1795. dovršio je tezu za svoju diplomu iz teologije De Marcione Paullinarum epistolarum emendatore.

A to vas vodi nazad na početak priće i povezuje s humanizmom i Hegelom (s time da on to nije definirao na ovaj način, ali nije bio daleko). prikaži cijeli komentar

8. Što se pak općenito tiče Sesardićeve kritike Marxa i marksizma, možda je doista sretan slučaj (sretan i za njega, i za Marxa, i za filozofiju uopće, pa prema tome i za marksističku) što je on upravo na Sveučilištu Lingnan u Hong Kongu našao mjesto, gdje se on kako sam kaže " bavi filozofijom " (jadne li filozofije pritom), iz jednog važnog razloga: Ne podcjenjujući pritom to sveučilište jednog velikoga azijskoga milijunskoga grada, bolje je da kojim slučajem Sesardić nije zalutao u Europu, jer bi tamo u gotovo svim značajnijim sveučilišnim centrima naišao na nešto za sebe vrlo neprijatno i deprimirajuće: U njima se i predaje, i piše, i publicira o Marxu i njegovoj filozofiji najpozitivnije, pa ga svrstavaju (zamislite) među najveće europske filozofe 19. stoljeća, zajedno s Hegelom (kao njegovim učiteljem i pravim duhovnim ne tjelesnim inspiratorom) i Kierkegaardom i Nietzscheom