Desetoboj nikako nije najuzvišenija atletska disciplina, niti je to konačni smisao bavljenja atletikom, niti su desetobojci realizirana paradigma olimpijstva, niti sve to skupa ikakve veze s bilo čime na svijetu ima: Jergovića, kao čovjeka s bitnim fizičkim hendikepom koji sam opisuje disproporcionalno velikom glavom koja ga priječi da se bavi većinom poznatih sportova, jer ili s njom u nešto udara, ili nešto njome ruši a da se to ne računa, ili ga ona ometa u skoku i ravnoteži ukratko, glava Jergoviću samo smeta dakle Jergovića kao potpunog amateura u pitanjima sporta, desetoboj fascinira upravo stoga jer ga čudi kako to jedan čovjek može upražnjavati deset sportova a on sam ne može niti jedan od tih, pa ni deset nekih drugih, manje zahtjevnih ili ekstremnih: Jergovića desetobojac fascinira kao Eksima beduin, kao turskog ambasadora Zrinski, kao što bi Andrića fascinirao Jergović: s nekim negativnim prepoznavanjem, naime.