Tu Bayona koristi " spielbergovski " sentiment na temu trijumfa ljudskog duha, no pritom ne prelazi granice patetike, štoviše orkestrira neke vrlo dirljive (filozofske) momente, poput priče jedne vremešne žene Henryjevu sinčiću o neuzaludnosti smrti i " životu poslije života ", " zvijezdama koje su se ugasile, ali su toliko jako svijetlile da im svjetlost još uvijek putuje po nebu ".