Onda nastupa ono čuveno (kad čujem ovih par reči, istog momenta se okrećem i napuštam taj kvadratni metar u kojem je izgovoreno) " AAAA, KAKVA SI " izgovori on i ostade živ, doduše smejuljio se pa sam se i ja nasmejuljila i rekla " Vidimo se, javi Ani da se dogovorite " " Eeee, a ček samo a gde si ti bila na letovanju.. " aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa, dosta višeee, u tom momentu se okrećem ka njemu i BAM u mom srcu, kolena razasuta negde, ne nije saobraćajka niti šamar posred face, naišao je on i to je taj trenutak zbog kojeg svaki put umirem od smeha jer zamišljam sebe kako sam izgledala hahaha, kretenko bukvalno kretenko, vidim njega, njega, njega nakon godinu dana i kao iz topa, kao slow motion, guram ovog debila koji me razrogačeno i oduševljeno gleda jer ja letim smejući se i vičući " Ljubaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaviiiiiiiiiiiiii " prolazim kraj njega i ulećem u zagrljaj mom heroju koji me je spasio a istovremeno ga i mrzim jer je naišao prvi put u najgorem mogućem trenutku i jer ima najgoru moguću - zbunjenu - facu. " heeej.. " - izgovorio je jedva poljubivši me pred ovim ludakom u obraz.