Svatko tko je učio pedagogiju, psihologiju i didaktiku, trebao bi poznavati tehnike rada s hiperaktivnim djetetom jesi li ikada bila na nekom fakultetu nominalno pedagoškog usmjerenja i odslušala predavanja iz dotičnih predmeta? e, ja jesam. bilo bi lijepo da su nas tamo učili tehnikama rada s hiperaktivnom, disleksičnom i inom djecom s kojima konvencionalni pristup ne polučuje rezultate. e, nas nisu tamo učili ni " konvencionalnom " pristupu. iz pedagogije smo štrebali kojekakve definicije. (nimalo korisne za rad u razredu, osim ako djeci ne trebam objašnjavati razliku između domske i obiteljske pedagogije, i što je pedagogija, i od kojih riječi je nastao naziv...) iz psihologije smo učili građu živčanog sustava (da, to mi zbilja treba u razredu) i TEŠKA psihička oboljenja (mislim, sa shizofrenicima se ipak trebaju baviti neki drugi, que no?), te neke poremećene statističke izračune. jedino donekle korisno od ta tri je bila didaktika, gdje smo u vidu radionica i zamišljenih situacija " testirali " načine rada s djecom i pristupa. iako, te situacije su bile ZAMIŠLJENE, dakle, svjetlosnim godinama daleko od stvarne situacije u razredu. i opet, slaba korist i od toga. da sam čekala fakultet da me pouči poremećajima u učenju i ponašanju, ni dan danas ne bih znala što su adhd, disleksija, disgrafija, diskalkulija... i, da, brkaš pojmove. pedagog je osoba koja je studirala pedagogiju, i ima diplomu iz iste. bavi se u školi, nažalost, najviše administracijom, i onda, koliko stigne, djecom i organizacijom nastave. mi, učitelji i nastavnici, smo točno to - učitelji i nastavnici. diploma mi kaže: profesorica engleskog i njemačkog jezika i književnosti. radna knjižica da mi je radno mjesto učiteljica engleskog i njemačkog jezika. mi možemo imati PEDAGOŠKI PRISTUP. pedagozi ne možemo biti, jer nismo to studirali. ja se svojski trudim imati pedagoški pristup, raditi najbolje što mogu, samoinicijativno se dodatno obrazujem i usavršavam na poljima na kojima vidim da mi nedostaju znanja i sposobnosti. bilo bi lijepo imati pomoć u tome, ali svi stručni seminari o radu s djecom s posebnim potrebama (bilo koje vrste) namjenjeni su razrednoj nastavi i pedagozima. pa se onda snalazim kako znam. no, takvima kao ti (a hvala bogu, cijela hrvatska ih je puna) najlakše je drobiti i pametovati o stvarima o kojima nemate pojma. i, da, izazivam te - uđi u razred od 30 djece, u kojem imaš jednog hiperaktivnog, jednog disleksičnog, dvoje po prilagođenom programu (turbosmanjenih kapaciteta), troje psihički nezrele djece (godinu ili dvije iza vršnjaka), njih petoro koji bi radije bili vani, njih sedam koji se dogovaraju za nogomet, petoro koji bi da baš njih ovoga trena gledaš ili slušaš (najčešće nema veze sa satom i temom), i (ogroman) ostatak razreda koji bi možda i radili engleski, ali teško da i mogu, jer pored svega nabrojanog probaj ti nešto čuti i shvatiti. a tu su i čarobne riječi: plan i program - koje se moraju ispuniti. pa ti onda budi " pedagog ". samo izvoli. najslađi ste mi vi koji ste u školu išli jednom davno (i meni je to izgledalo pljuga dok sam sjedila u klupi), a nakon toga povremeno na roditeljski soliti pamet razredniku, pa se sad nalazite pozvanima prozivati nas u prosvjeti kako svoj posao trebamo raditi ovako ili onako. slažem se, ima nas svakakvih, ali ni mi koji se trudimo nismo svemogući niti čudotvorci, a u uvjetima u kojima radimo dobro je da možemo napraviti i ono što napravimo.