I tvrdi da u HKE ipak ima i dobrih tekstova.

Nekako istovremeno našao sam prikaz o HKE Roberta Perišića u tjedniku Globus od 12. studenoga 2011, u kojem je kao važan kulturni događaj komentirana HKE LZMK, navodeći riječi glavnog urednika Velimira Viskovića o povrijeđenim taštinama, ali i o sigurnim i provjerenim podacima u HKE.

Stoga sam kupio prva dva sveska HKE, gdje sam našao prilog o Barcu.

Navodim Jelčićeve, naknadno dodane rečenice, koje su valjda trebale biti dio danog obećanja, ali koje niječu njegove ocjene o Barcu napisane u HKE: Njegova su predavanja bila hrvatska ne samo temom nego i duhom.

Tomasović)... sve provjerena imena koja se i HKE bave svojim temama ističe Velnić koji tvrdi da je svoje knjige objavljivao kod respektabilnih nakladnika i dobivao sjajne recenzije od daleko uglednijih književnih kritičara nego što je to Visković.

Sa svojim odvjetnikom čak se konzultirao ne bi li spriječio da mu ime izađe u HKE i nije uspio.

Zapravo to je bila i ostala zadaća uredništva: od HKE napraviti krležariju, a sve što ne čuva Krležinu blagolikost i nije od Krležina legla dobro potkresati, minimalizirati i preskočiti kako se netko ne bi dosjetio.

Kad je Hadrievich već uvršten u HKE, zašto mu u bibliografiji nije spomenuta prevažna knjiga Srpska pravoslavna crkva pod turskom vlašću?

Da, složio bih se s konstatacijom Dunje Fališevac (Vijenac, br. 493): Takva enciklopedija, koliko poznajem bogate i vrsne enciklopedije u njemačkoj, ruskoj i poljskoj leksikografskoj enciklopedistici, u tim zemljama ne postoji. Dodao bih: i šire, i šire; HKE je angažirana enciklopedija (vidi u istoj, ali umiveno, pod angažirano pisanje).

Jer kako objasniti nazočnost (pre) mnogih prekodrinskih književnih beznačajaca poput: Dragana Aleksića, Stojana Novakovića, Stanka Koraća, Svetozara Ćorovića, Dušana Berića, Dragana Božića, Milana Čurčina, Velibora Gligorića, Save Mrkalja, Jovana Subotića, Gojka Tešića..., zar doista i u HKE Oskaru Daviču dati 67 redaka, a Jovanu Skerliću 37; posvetiti njima dvojici više prostora nego Ljudevitu Jonkeu (26 redaka).

Da je SANU pisao HKE, bolje bismo prošli i posao bi bio čestitije odrađen.

I što sam to našao u HKE.

Iz toga bi netko mogao izvući zaključak da glavni urednik HKE misli da su intelektualno inferiorni samo oni koji kritiziraju njegov rad ili otvaraju prostor za njegovo propitkivanje budući da se nakon što je s njim objavljen veliki razgovor u Vijencu (Vijenac, br. 440, 13. siječnja 2011), u kojem je imao prilike predstaviti svoj projekt ili nakon što je objavljen afirmativan tekst akademkinje Dunje Fališevac o Hrvatskoj književnoj enciklopediji (Summa hrvatskoga književnog pamćenja, Vijenac, br. 492, 10. siječnja 2013.) nije javljao sa sličnim evaluacijama.

No, Visković kaže da nije problem u kritičkom pisanju o HKE nego u tome što Velnić, Vijenac i Matica hrvatska ocjenjuju podobnost njegova hrvatstva.

Visković misli da ideologije u HKE nema (to dokazuje činjenicom da ga je Miljenko Jergović javno napao zbog objave članka o Anti Paveliću), iako priznaje da je u nekim slučajevima svjesno išao protiv svojih ideoloških uvjerenja.

Razumijem da je takvo pisanje za glavnog urednika HKE devalvacija vrijednosti nekoć slavna lista, ali on će se na neka načela dekadentnog kapitalizma naprosto morati priviknuti s obzirom da živimo u demokratskom društvu u kojemu je kritičko preispitivanje bilo čijeg kulturnog rada pa i s obzirom na ideologijske motivacije koje ga oblikuju, sasvim dopušteno.

Tako da namjera uredništva nije bila vrijeđati zdrav razum čitatelja, kako tvrdi Visković, nego upravo suprotno, otvoriti prostor za propitkivanje ideoloških silnica koje konstituiraju ono što se u HKE predstavlja kao zdravorazumski pogled na hrvatsku književnost, kao njezina objektivna slika.

I da ne laskam previše i ne tražim usporednice sa sličnim enciklopedijama, razvidno je da se HKE pogubila između fikcije i potisnute činjenice te njeguje tekst krležarskoga trijumfalizma: ona treba postati Konstantinova darovnica boljševističke književnosti i progresivnih svjetonazora; nedvojbeni dokaz koji krležiotima daje licenciranu moć te nesumnjivo pravo na arbitražu i književnu presudu.

Ono što je u prvoj državi bio Krleža sada bi trebali postati krežioti i njihova sveta knjiga (HKE) pa tim slijedom vertikalne subordinacije njezin urednik postaje vrhovni prelat i nezabludivi autoritet književnih vrijednosti; fakovci njegovi orci i goblini, a suradnici, njih tri stotine, ministriraju po svojoj pameti i savjesti nadajući se blagonaklonosti čitateljstva.

Međutim, u svojoj potrazi za sličnim predlošcima Dunja Fališevac nije se dovoljno pomno osvrnula po bivšem domaćem dvorištu, jer činjenica je da HKE ima predložak u, na primjer, Leksikonu pisaca Jugoslavije iz 1987. (Matica srpska).

I jedna pohvala: nema nadriudžbeničke esejistike ni trbuhozbornih atribucija, frazetina i intelektualne samodopadnosti kojima uredništvo HKE ipak nije odoljelo, dapače.

Ili je možda plaćanje po broju riječi u HKE bilo odveć selektivno?

Jasno, po prirodi stvari tu je abecedarij daleko opsežniji nego u književnoj enciklopediji, zahvat znatno širi, ali kad je kod istog izdavača već u tijeku taj obuhvatni nakladnički projekt, ne vidim razloga zašto prepisivati, kompilirati i tiskati HKE.

Ipak pravi razlozi postaju razvidni kad se prouči i sagleda povijesno-kulturološki kontekst hrvatskih prostora i ono što HKE želi poručiti javnosti.

Čak i uz veliki popust, HKE je tek četverosveščani šalabahter za one lijene gimnazijalce koji se spremaju na maturi dobiti zlatnu trojku.

Namjera uredništva nije bila vrijeđati zdrav razum čitatelja, kako tvrdi Visković, nego upravo suprotno, otvoriti prostor za propitkivanje ideoloških silnica koje konstituiraju ono što se u HKE predstavlja kao zdravorazumski pogled na hrvatsku književnost, kao njezina objektivna slika

Od oko tri stupca HKE gotovo cijeli stupac Jelčić je iskoristio za dokazivanje Barčeva jugoslavenstva, citirajući u svojem prilogu dio eseja Naša književnost i njezini historici kao važan (Knjiga eseja, 1924) upravo one misli kojih se Barac brzo potpuno odrekao, da bi dokazao Barčevo odricanje od hrvatstva u korist nekakva jugoslavenstva, kakvo za Barca nikad nije egzistiralo, pa ni tada u njegovoj mladoj fazi.

U taj sindrom vjerojatno treba ubrojiti i Jelčićevo pisanje o Barcu, ali za natuknicu u HKE ne može biti krivac samo on, nego i dio odgovorne redakcije: nemar, neznanje, ili respekt prema autoru?

Od HKE nisam očekivao previše; već je Hrvatska enciklopedija najavila pad ono malo preostalih kriterija (Mate Ujevića i nekolicine pismenih suradnika), zapravo pravo srozavanje leksikografije jednoumlja na razinu rugla i epigonske nakarade netalentiranih.

Uostalom, dovoljno je pogledati impresum HKE, tek se prisjetiti glavnog urednika, njegovih kvalifikacija, i postaje razvidno, a znamo i nešto povijesti, da ideološke komisije i partijski komesarijati baš i nisu čuveni po produkciji svjetske enciklopedistike.