Lynchov se karakterističan vizualni stil, u mizanscenskim rješenjima podjednako oslonjen na motive slika Francisa Bacona i Edwarda Hoppera, temelji na supostavljanju banalno poznatog i zastrašujuće nepoznatog, sjajne površine i tamne dubine, ostvarenim rekontekstualiziranjem motiva ili prizora, odnosa svjetla (koje razdvaja) i mraka (koji stapa), izmjenom razmjera, npr. upotrebom izrazito krupnih planova za prikaz nezamjetnih detalja, manipulacijom vremenske dimenzije pripovijedanja drastičnim ubrzavanjem ili usporavanjem trajanja, razgradnjom kauzalnih odnosa neočekivanim montažnim spojevima, te zvučnom modifikacijom prikazanoga, pri čemu »oko dobiva ulogu organa koji razlikuje (vidimo tek nakon rođenja), dok uho, koje ima središnje značenje u Lynchovim filmovima, ostaje u dodiru s fetalnim razdobljem« (Michel Chion).