Međutim, svjedoci smo činjenice da se više gotovo i ne spominju agresori na Republiku Hrvatsku, da Srbija i Crna Gora ne da do danas nisu platile ratnu odštetu, već nisu ni priznale da su sudjelovale u agresiji, da hrvatsko pravosuđe još ni izdaleka nije počelo procesuirati ratne zločince za nedjelja u Vukovaru, Škabrnji, Voćinu, Vinkovcima, Petrinji, Sisku, Pakracu, Lipiku, Daruvaru, Županji, Ćelijama, Aljmašu, Gospiću, Zadru, Šibeniku, pa sve do Karlovca i Dubrovnika, da ni nakon više od 20 godina od početka obrambenog rata nemamo ni popise ratnih izdajica, dezertera, profitera, da Republika Hrvatska još ni izdaleka nije osigurala skrb hrvatskim braniteljima i stradalnicima, te da oni koji se spominju u ovoj Deklaraciji (sva čast iznimkama) uopće ne štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo hrvatskog Domovinskoga rata.