Aneksom, tzv. " Krpicom " Hrvatsko - ugarske nagodbe, u Rijeci je 1869. uspostavljen mađarski provizorij koji je trajao do 1918. godine.

Prvo se upoznao s Banskom Hrvatskom, koja se također po odredbama Hrvatsko-ugarske nagodbe nalazila u istočnom dijelu Monarhije, u specifičnom položaju s Ugarskom, ali s priznatim pravom na uživanje djelomične državne autonomije.

Rijeka, 1868. god. biva proglašena za corpus separatum krune sv. Stjepana, 1868 - 69. dolazi do Hrvatsko-ugarske nagodbe, a zatim, 1870. hrvatski Sabor prihvaća upravu centralne Ugarske vlade nad Rijekom.

Po sklapanju Hrvatsko-ugarske nagodbe, Kraljevska dalmatinsko-hrvatsko-slavonska dvorska kancelarija prestala je s radom 31. siječnja 1869., a njezine je nadležnosti 16. kolovoza 1869. preuzela Kraljevska dalmatinsko-hrvatsko-slavonska zemaljska vlada.

Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. u službenoj uporabi u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, koja se još nazivala i Trojedno kraljevstvo Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, bio je grb sastavljen od grbova ovih kraljevstava okrunjen Krunom sv. Stjepana.

Nije uzalud Zagreb bio unionistički grad od Hrvatsko-Ugarske nagodbe 1868. do sloma Austrije.Lp.

Naš plan da s njima organiziramo (čuj, organiziramo?) EP 2012., možda je dobrosusjedski plan hrvatsko-ugarske nagodbe vezan za meč 12. listopada u Budimpešti.

Željko Bartulović,« Pravno-povijesni aspekti zbivanja 1918. na Sušaku i Rijeci », u uvodu je prikazao pravni položaj Rijeke od Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. do 1918. i talijanske okupacije Rijeke i Sušaka.

Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe Kraljevski zemaljski arhiv postaje pomoćni ured Zemaljske vlade, koja 1870. donosi Zakon o Zemaljskom arhivu u Zagrebu s odredbama o korištenju gradiva, čime se Arhiv otvara javnosti.

U travnju 1893. zatražio je audijenciju kod bana Khuena Hédérváryja i prosvjedovao zbog kršenja Hrvatsko-ugarske nagodbe na željeznicama u Hrvatskoj.

Među političarima bio je priznat kao najbolji financijski stručnjak, pa je svoju političku djelatnost naročito razvio u pobijanju financijskog dijela Hrvatsko - ugarske nagodbe iz 1868. godine, dokazujući koliko Ugarska pljačka Hrvatsku i kakve to ima posljedice za sveukupni život hrvatskoga naroda.

Odjel za unutarnje poslove djelovao je kao sastavni dio Zemaljske vlade Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u Zagrebu, od 1869. do 1921. godine, temeljem odredbi Hrvatsko-ugarske nagodbe, poglavito članka 6. Nakon 1918. godine Unutarnji odjel se pojavljuje pod nazivom Povjereništvo.

U sklopu projekta predviđeno je istraživanje nekoliko problemsko-istraživačkih cjelina: 1. proučavanje društvenih i gospodarskih prilika od oslobođenja od osmanske vlasti do Hrvatsko-Ugarske nagodbe; 2. međusobni utjecaj društvenih prilika i gospodarskog razvoja te veze gospodarskih subjekata s drugim dijelovima Hrvatske, odnosno Habsburške Monarhije; 3. utjecaj društvenog i gospodarskog razvoja na formiranje hrvatskog identiteta; 4. proučavanju demografskog razvoja i migracijskih kretanja u Slavoniji; 5. socijalna kretanja u Slavonskoj vojnoj krajini; 6. utjecaj vjerske pripadnosti na stvaranje identiteta u Slavonskoj vojnoj krajini; 7. proces rađanja nacionalne svijesti u revoluciji 1848. u Slavonskoj vojnoj krajini i 8. gospodarsko značenje velikih riječnih prometnica.

Novo razdoblje njegovoga domovinskog političkog djelovanja obilježeno je teškim bremenom nepovoljne Hrvatsko-ugarske nagodbe po kojoj je ograničen hrvatski suverenitet, a hrvatska državnost svedena tek na krnju autonomiju u upravi, sudstvu i školstvu.

Najteža odredba Hrvatsko-ugarske nagodbe bila je u potpuna financijskoj zavisnost Trojedne Kraljevine o mađarskog centra moći, a po tom sporazumu u domovini je ostajala tek trećina prihoda dok su dvije trećine odlazile u Budimpeštu.

Isto to vrijedi i za Baranju, jer od Hrvatsko-ugarske nagodbe, uostalom kao i prije nje, zupanijska podjela Hrvatske i Madjarske iskljucivala je oblasnu organizaciju i podjelu na oblasti bilo kojeg dijela zemlje.

Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine bana je zamjenjivao predstojnik odjela za unutrašnje poslove, koji se uobičajeno naziva podbanom.

Kao vrstan financijski stručnjak već 1879. u svojim novinskim člancima upozorava na financijsku i gospodarsku ovisnost Hrvatske o Ugarskoj, koja je proizišla iz Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. i njene revizije 1873.

Pod isprikom oà uvanja jedinstva imperije u kojoj jaà i dominiraju nejaà ima, Pešta je postigla od Beà a, nakon ' Hrvatsko-Ugarske nagodbe ' još i podvalu nazvanu ' Rijeà ka krpica ', a što je nakon Bachovog apsolutizma, Khuenove arogancije i Cuvajeva ' vritnjaka ', omoguà ¦ ilo Stipici Radià ¦ u da od kmetstva osloboà eni hrvatski seljak postane još i gospodar u svojoj zemlji - i to zakonitim putem, preko veà ¦ ine zastupnika u hrvatskom državnom Saboru.

U Ustavu Republike Hrvatske se ne spominje antifašizam, nego odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća u svezi s državnošću, ka šta se u istom članku spominju i hrvatske kneževine i odluke hrvatsko ugarske nagodbe i personalne unije i Austro Ugarska i Kraljevina Hrvatska i Banovina......

Poslije hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. poslove obrta preuzelo je ugarsko ministarstvo za poljoprivredu, obrt i trgovinu.

U sklapanju Hrvatsko-ugarske nagodbe narodnjaci nisu htjeli sudjelovati, pa je ban Šokčević odstupio, a zamijenio ga je unionist Levin Rauch.

Kao dio hrvatsko-ugarske nagodbe zakon o domobranstvu u Hrvatskom je saboru bio proglašen 5. prosinca 1868., a dan kasnije bio je i odobren.

Ta su pitanja sljedeća: Jesu li zaista postojale hrvatske kneževine u VII st.?; Koji je bio stvarni položaj Hrvatske u hrvatsko-ugarskoj opersonalnoj uniji?; Kakva je bila stvarna definicija hrvatskog državnopravnog položaja za trajanja Hrvatsko-ugarske nagodbe?; Je li Hrvatski sabor koji je 29. listopada 1918. donio Odluku o raskidu državnopravnih odnosa Hrvatske s Austrougarskom mogao uopće sankcionirati odluku o ujedinjenju Države SHS s Kraljevinom Srbijom 1. XII. 1918.?; Kako bilo da bilo najveći dio materijala Izvorišnih osnova i danas ostaje kakav je bio u trenutku usvajanja Božićnog Ustava.

U vezi s ekonomskim i političkim pritiskom ugarske vlade i njenom izrazitom tendencijom prema sistematskom kršenju hrvatsko-ugarske nagodbe domaća je buržoazija već potkraj Mažuranićeve vladavine.

Konačno valja istaknuti da su državnopravni odnosi Hrvatske u Habsburškoj monarhiji, naročito prema Ugarskoj, na temelju Pacta conventa ili personalne unije od 1102. i realne unije od Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868., a u svezi s time i hrvatsko državno pravo u cjelini, bili u središtu pozornosti europskoga poredbenoga ustavnoga prava i državnopravne teorije, osobito pod kraj XIX. i na početku XX. stoljeća.

Svi su oni, bez obzira jesu li odnos Hrvatske i Ugarske označavali realnom unijom, dualnom zajednicom ili zajednicom država sui generis, izričito zaključivali da je Hrvatska i na temelju Hrvatsko-ugarske nagodbe ostala samostalno kraljevstvo i država.

U sklapanju Hrvatsko-ugarske nagodbe narodnjaci nisu htjeli sudjelovati, pa je ban Šokčević odstupio, a zamijenio ga je unionist Levin Rauch.

[ 61 ] Kao politički narod (nacija), prvi i posljednji put - slijedom paragrafa 59. Hrvatska je bila za doba Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.).

Prihvaćanje Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine, ulazak Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u kraljevsku Jugoslaviju 1918. godine, stupanje Hrvatske u Kominterninu komunističku Jugoslaviju 1945. godine te konačno odluka Hrvata o pristupu RH Uniji izvedene su na brzinu i uz obmanu.