Koristeći prijašnje rasprave Krune Krstića o nastanku i Marijana Stojkovića o imenu hrvatskoga jezika i davši prijegled nastanka hrvatskoga književnoga jezika u kojem se jasno odbačena velikosrpska teza o Vuku Karadžiću kao tobožnjem " ocu " hrvatskoga književnoga jezika i Karadžićeva uloga kratko i realistički ocijenjena i svedena na pravu mjeru, Guberina je potom dao popis razlika između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika, po disciplinama teorijske lingvistike: navedene su glasovne razlike, morfološke, sintaktičke i stilističke: iz svakoga područja po nekoliko desetaka strukturnih razlika.

Otvo-renost prema svim narječnim stilizacijama i svim žanrovima hrvatske književnosti odredila je njegov stil i jezik, priskrbila mu atribut vertikale u kontinuitetu hrvatskoga književnoga jezika i potvrdila istinu da je ' svaki tekst novo tkanje koje se sastoji iz negdašnjih citata ' (Roland Barthes)«.

Riječku školu vodio je Fran Kurelac i ona je zastupala mišljenje da bi osnovicu hrvatskoga književnoga jezika trebali činiti elementi zajednički svim slavenskim jezicima.

U formativnome razdoblju hrvatskoga književnoga jezika nema stroge razlučnice među idiomima, no preteže knjiška oznaka« slovinskoga ili ilirskoga jezika »koju nalazimo u nazivima i referencijama stotina djela hrvatske bibliografije, dok se pojam« bosanski »jezik pojavljuje u 10 - 20 djela starije hrvatske književnosti i leksikografije.

A utorica navodi bitne kriterije koje valja imati na umu kad se raspravlja o znanstvenom nazivlju, od kojih izdvajamo najvažnije: i) prošireniji naziv ima prednost pred manje proširenim; ii) naziv koji je korisnicima prihvatljiviji ima prednost pred nazivom koji je manje prihvatljiv; iii) naziv mora biti usklađen s fonološkim, morfološkim, tvorbenim i sintaktičkim sustavom hrvatskoga književnoga jezika; iv) naziv ne smije unutar istog terminološkoga sustava imati više značenja; v) ako jedan naziv već ima određeno značenje, ne treba istom nazivu davati nova značenja; vi) naziv ima prednost ako odgovara pojmu kojem je pridružen i odražava svoje mjesto u pojmovnom sustavu, a o tome može odlučiti predmetni stručnjak.

Proces nastanka hrvatskoga (književnoga/standardnoga) jezika bio je i ostao u službi određene jezične, književne, pravne i nacionalne zajednice, one zajednice koja svoj jezik u javnosti i privatno uvijek prepoznaje, javno ga zapisuje i govori.

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika objavljena je u tjedniku Telegram 17. ožujka 1967. s potpisima osamnaest hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova.

U tome je smislu Grčevićev rad bitan prinos proučavanju povijesti hrvatskoga književnoga ili standardnoga jezika koji se nadovezuje na radove niza naših vodećih kroatista, dodajući sadržajima tih radova još i presudan, dobro dokumentiran, međunarodni znanstvenopovijesni i politički kontekst.

Današnji je oblik hrvatskoga književnoga jezika plod njegove osebujne povijesti.

14. Pravni položaj hrvatskoga književnoga jezika

Zbog toga je Vitezović postao jednim od najznačajnijih figura u povijesti hrvatskoga književnoga jezika u prijelomnim desetljećima iz 17. u 18. stoljeće ". (M.

Moguš, Povijest hrvatskoga književnoga jezika, str. 92.)

članice Katedre realiziraju nastavu iz sljedećih kolegija: Povijest hrvatskoga književnoga jezika, Hrvatska dijalektologija, Povijest hrvatskoga gramatičkog sustava, Slavonski dijalekt, Kajkavsko narječje, Povijest hrvatskoga jezika, Hrvatska dijalektologija, Jezik starih slavonskih pisaca, Staroslavenski jezik, Staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo, Filozofsko-simbolički ustroj glagoljskoga pisma, Ćirilometodska baština u hrvatskoj kulturi 19. stoljeća, Slavenska pisma

Ti su zaključci objavljeni usporedno u srpskoj, slovenskoj i makedonskoj verziji kao da hrvatskoga književnoga jezika uopće nema ili kao da je istovjetan sa srpskim književnim jezikom.

Prigodom uporabe engleskih pa i drugih stranih riječi ponajprije treba ispitati ne narušavaju li tuđice leksički i slovnični (gramatični) sustav hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika te postoji li domaća istovrijednica za posuđenicu.

Na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je kroatistiku i fonetiku, magistirala iz fonetike radom Generativni prikaz prozodovema hrvatskoga književnoga jezika, a doktorirala iz područja filologije (jezikoslovlje) radom Poredbeni opis glasovne strukture hrvatskoga jezika).

Na sam dan objavljivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika od 17. ožujka 1967., održani su sati hrvatskoga jezika za učenike 5. - 8. r. u školskoj knjižnici.

Plan je uglavnom aktiviran i u večoj mijeri realiziran po svim navedenim primjerima, s time da je od nedavno aktiviran plan posrbljivanja Hrvatskoga književnoga jezika, plasiranjem u javnost propagande kako je razlika između Srbskoga jezika i Hrvatskoga jezika kao između SPORTA i ŠPORTA, odnosno samo u jednoj kvačici ' v '

Na tom tragu unifikacije nedavno Milanović tvrdi kako se neke rieči hrvatskoga književnoga jezika u praksi drugačije govore, pa naređuje da se zbog toga treba mijenjati postojeće nazive institucija (Ministarstvo zdravstva natrag u Ministarstvo zdravlja kao u Srbiji).

No nismo li taj film, i to neuspješan, gledali 45 godina u Jugoslaviji? (vjerojatno se misli od donošenja Deklaracije o nazivu i položaju Hrvatskog književnog jezika iz 1967.) ' Izglasavanjem Deklaracije 1967. godine hrvatska inteligencija povukla je sudbonosan, ali pravi potez kojim je odlučno obznanila nastupanje posljednje faze borbe za hrvatski identitet kao predpostavku slobode Hrvatske. ' Vlatko Pavletić, Obrana hrvatskog identiteta To je bio najbolji mogući i nadasve hrabar odgovor na onaj Novosadski dogovor iz 1954. Koji je širom otvorio vrata srbizaciju hrvatskoga književnoga i kulturnoga prostora i koji je služio ' unifikaciji jezika i, time, likvidaciji hrvatske jezične i književne posebnosti.

O Hrvatskom proljeću je riječ, a trenutak kojega smo se sjetili jest objavljivanje Deklaracije o položaju hrvatskoga književnoga jezika u zagrebačkom listu Telegram 1967. godine.

Kruno Krstić (Arbanasi, 1905 Zagreb, 1987) istaknuo se svojim stručnim radovima, napose lingvističkim (Povijesni put hrvatskoga književnoga jezika; Razlike između hrvatskog i srpskog književnog jezika u suautorstvu s Petrom Guberinom; Rječnik govora zadarskih Arbanasa) i filozofijskim (Filozofija u Hrvatskoj), te je na poziv Miroslava Krleže 1951. došao u Leksikografski zavod, gdje je radio do umirovljenja 1975. Predsjednik Znanstvenoga vijeća dr. Slaven Ravlić u pozdravnom je govoru naglasio značenje Krune Krstića kao vrsnoga leksikografa, pripadnika istaknute generacije okupljene oko Hrvatske enciklopedije Mate Ujevića.

Čula sam da su u nju dolazili Grlići, bliski prijatelj novinar i književnik Krešimir Kovačić, sin hrvatskoga književnoga klasika Ante Kovačića, i Krešimirova supruga slikarica Sanja Tajčević, pa Rački, čak i Tin Ujević, s kojim je išao u školu.

No, to je jednim dijelom već bilo na razvojnoj crti hrvatskoga književnoga jezika pa nije bilo pokušaja da se stari padeži vrate ni kad su Hrvati poslije opet mogli slobodno odlučiti drukčije.

Podrijetlo riječi Književne riječi su riječi koje pripadaju rječniku hrvatskoga književnoga jezika. propisane su pravilima govora i pisanja.

Vraza, bio je neprijeporno središte hrvatskoga književnoga kanona, sa statusom nacionalnog barda.

Nisu imali previše sreće ni s Anić-Silićevim pravopisom koji je zamišljen kao pravopis hrvatskoga književnoga jezika, ali je, popuštajući pritisku partije, izašao pod naslovom " Pravopis hrvatskoga ili srpskog jezika ", te je " Oko " opravdano primijetilo da se radi o kukavičjem jajetu.

Biobibliografski podaci Ukratko o Jurišićevu djelu: " (...) U mladosti se uključio u rasprave o ključnim pitanjima hrvatskoga književnoga jezika.

Stoga, iz situacije hrvatskoga jezika kao« jedinstva narječja »(unio dialectorum) sa štokavskim narječjem kao stožerom, ali ne isključivim jezičnim zakonodavcem - sve se više odbacuje pomalo umjetna podjela na tri narječja, tim prije što su neki« štokavski »poddijalekti bliži po mnogim odlikama određenim« čakavskima », nego drugima štokavskima (a i izraz je osnivača dubrovačke književnosti na hrvatskome narodnom jeziku, Šiška Menčetića i Džore Držića, koje povijesno jezikoslovlje smatra začetnicima današnjega hrvatskoga književnoga jezika, miješani štokavski jekavsko-ikavski protkan brojnim čakavskim dijalekatskim značajkama) - jezično čistunstvo koje se odlikuje tvorbom neologizama kad god je to moguće, bilo za žive jezike, bilo za klasične ili orijentalne.

A on nikada nije tako oblikovan da je sam štokavski dijalekt u izvornome obliku uzet za osnovicu književnomu jeziku, nego je on pod kraj 15. stoljeća stiliziran obilježjima dotadašnjega hrvatskoga književnoga jezika, uglavnom čakavske stilizacije, što je lijepo prikazao Ivan Pederin u svojoj studiji Pretvorba hrvatskog iz crkvenog u književni jezik.