jednom me, prije desetak godina, rokenrol mladac dan nakon što mi je uvalio svoj demo da ga preslušam, zapitao iiiiii. što te taklo? čekaj, samo malo, jel to stvarno čovjek pita il haluciniram? zastao sam skamenjen. što me taklo. ono, burke, ništa, baš ništa me nije taklo, ponirala mi je misao ko lopov po najdubljim dubinama neurokorteksa. šutio sam ko zaliven. nešto sam ispetljao tipa a čuj, samo sam jednom preslušao, a i miks može čuda napravit priznajem, kenjao sam ko vidra, bljuv, bljuv. stvarno, tko sam ja da nekom u facu govorim da mi je to što radi bezveze? okej, jest da me sam upitao, ali fakat se loše osjećam govoreći nekom loše. pa makar bila i istina. ne oplemenjuje me to. ne čini me boljim. ne intrigira. naprosto mi je bez-veze. jebiga, ako je to licemjerje, onda me to licemjerje štedi daljnjih rasprava. jer me bezveznost ne gradi, klonim je se. baš kao ni njeno konstatiranje ni lamentiranje o njoj. bezveznost je apsolutno najgora ocjena ičega. bez veze. znači, neuzemljeno. patvoreno. na silu. u startu krivo impostirano. to je puno gore nego pojam lošeg. loše je samo neuspio pokušaj dobrog i to je legitimno i okej. bez veze je nasilje, intervencija bez povoda, nasilan poriv. naravno, i dobro i loše i bezvezno su ljudski subjektivne kategorije kojima zidamo stupove svojeg veltanšaunga, pa kad zagusti, vješamo se po njima ko pijan po plotu. jebote, što me taklo? bilo je to valjda najgluplje, najpretencioznije, najbezobrazinije i najkrivnije pitanje koje mi autor Bilo Čega može postaviti. naime, autor je jedini sisavac koji to ne smije pitati. autor ne smije razmišljati o ticanju, ne smije predumišljati. hme, da, o ticanju se radi. mi stihoklepački nabijači po instrumentima, dotičemo ili ne. još od pradavnina. ne znam, mene recimo dotiče, jako, jako, me dotiče kad si pustim u kurac svoj sam zagledan vječnost proveeeeooooo prerano preminulog punog kufera mog kozmičkog bratanca daniela biffela. i nije on bratanac zato jer mi je to fora, nego zato što su njegove platforme tako jednostavne, hmmm, jednostavno proste, bolje rečeno. on je, po meni, upiknut direktno u zemljinu koru iz koje strši ko strašilo za vječnost sa svim svojim fobijama, manama, frustracijama koje su i meni bliske. prepoznatljive. razumljive. moje. zamalo bih mogao reći da mi ih je oteo i bez pitanja prisvojio.