Na mjestu današnjeg naselja otkriveni su ostaci ilirskog plemena Japoda, koji datiraju iz 11. st. p. n. e.

Kr. značajno središte ilirskog plemena Liburni kojima je zadarska luka bila polazište za brojna trgovačka putovanja i sigurno sidrište.

Ime Salona prvi put se spominje 119. godine prije Krista, kao luka ilirskog plemena Dalmata.

Smatra se da lička crveno crna kapa s resama potječe od ilirskog plemena Japoda koje je živjelo na ovom području.

A don Luka tome je dodao i hipotezu o još starijoj naseobini Manijaca, ilirskog plemena, po kojem je najprije ime dobio morski kanal između Brača i obale, Sinus Manius, a potom i predio Manuš

Stari grčki geograf Strabon kaže da je Salona bila luka ilirskog plemena Dalmata, koji su vjerojatno trgovali na tom mjestu s grčkim pomorcima.

Kr., mladi ratnici ilirskog plemena imenom Delmati, davnih stanovnika tih predjela, kratili su vrijeme dobacujući jedni drugima loptu izrađenu od neke vrste kože ili pak bikove dlake.

Ostaci tumula (grobnih humaka) i gradina (obrambenih zidova) svjedoče o boravku ilirskog plemena Liburna.

U povijesti, Zadar se prvi put javlja u 4. st. pr. n. e. kao naselje ilirskog plemena Liburna i to pod imenom Jader, a tijekom povijesti mijenja ime u Idassa, Jadera, Diadora i Zara sve do današnjeg imena Zadar.

Da su Rimljani tu zatekli tradiciju korištenja termalne vode govori i sam naziv naselja Aquae Iasae, što u prijevodu znači voda Iasa, panonsko-ilirskog plemena koje je naseljavalo ovo područje krajem I. tisućljeća prije Krista.

Bio je glavno središte ilirskog plemena Japoda.

No mjesto je puno starije, jer su nedaleko samog mjesta, u uvali Podjasenovac 1938. g. u jednoj gomili kamenja nađena dva groba ilirskog plemena Liburna.

Naseljen je već deset stoljeća prije Krista i kasnije bio značajno središte ilirskog plemena Liburna.

Arheološki pronalasci potvrđuju prisutnost ilirskog plemena Japoda već u XI. st. pr.

Najstariji tragovi naseobina potječu od ilirskog plemena Liburna.

Njena povijest seže još u prethistoriju od vremena Rimljana, pa preko ilirskog plemena Japoda, te mnogobrojnih vlasnika, koji su svaki na svoj način, ostavili svoj trag u ovoj prelijepoj fortifikaciji.

Istru su nastavali Histri, pripadnici ilirskog plemena, koje su Rimljani opisivali kao okrutne gusare zaštićene stjenovitom obalom.

Krista) koji Hilejski poluotok po veličini skoro izjednačava s Peloponezom, a na njemu stanuju Hili koji su Grci, ali su se s vremenom pobarbarili pod utjecajem svojih susjeda ilirskog plemena Bulini.

Najstariji stanovnici su bili Delmati, pripadnici ilirskog plemena.

Centar ilirskog plemena bio je grad Daelminium, koji se nalazio na planini Libu, između sela Kongore i Borčana.

Jer dok povijest Mošćenica seže u vrijeme ilirskog plemena Liburna, Veprinac se prvi put spominje 1374., u vrijeme Devinskih grofova kojima su u to vrijeme pripadale i Mošćenice.

Kozmografija Anonima Ravenjanina sastoji se od dužih i kraćih popisa gradova (civitates) nastalih temeljem kartografsko-itinerarske predaje.161 Iako se datira u 7. st., podaci iz nje odnose se na prvu polovicu 6. st. 162 Među inima u Dalmaciji (Dalmatia, Dalmatiae) na cestovnom pravcu od Burzumona do Nova (Novas) to djelo bilježi i Sarsiteron (civitas Sarsiteron, Sarsitheron): Također je uz Burzumon grad koji se zove Medione, Anderba, Ausustis, Emanio, Sarsiteron, Bistue Betus, Montebulsi, Libros, Orbam, Naurtio, Epilentio, Novas. 163 Burzumon se poistovjećuje s Bersumnumom (Birzuminium) s Tabule Peutingerianae i locira u Podgoricu, 164 Medione se izjednačuje s utvrdom Meteon ilirskog plemena Labeata u Medunu (Kuči) sjeveroistočno od Podgorice, a Anderba se locira u Nikšić (Crna Gora). 165 Ausustis se identificira s putnom postajom Ad Fusciana s Tabule Peutingerianae odnosno s Aufustianis Antoninova Itinerara i locira se u Tkanice (Tihaljina), Emanio se imenski dovodi u vezu s Imotskim, 166 Bistue Betus isto je što i Bistue vetus s Tabule Peutingerianae te se locira u Tomislavgrad167 odnosno u Čipuljić (Bugojno), 168 Monte bulsi se izjednačava s postajom In monte Bulsinio s Tabule Peutingeiranae te se traži u Privali na obroncima Tušnice između Buškog Blata i Duvanjskog polja, 169 Libros se identificira s Ad Libros na Tabuli Peutingeriani i locira se na Gradinu (Bukova Gora) kod Buškog Blata, 170 a Orba se locira u Aržano, Naurtio u Studence (Imotski), Epilentio u Proložac (Imotski), 171 Novas se od 1880. poistovjećuje sa Ad Novas odnosno s Novae te se locira u Runović (sl. 14.). 172 Iz Kozmografije Anonima Ravenjanina proizilazi da se Sarsiteron nalazio između Burzumona (Podgorica) odnosno Mediona (Medun, Kuči kod Podgorice) u Crnoj Gori i Bistue betus (Bistue vetus) u jugoistočnoj odnosno središnjoj Bosni.

Povijest Kastva, međutim, počinje mnogo prije, u 11. stoljeću prije nove ere, kada su na području Kastva i Kastavštine živjeli pripadnici ilirskog plemena Japoda.

Zna se da su i Rimljani igrali nekakve igre s loptom, no nogomet nisu osmislili oni nego muškarci iz ilirskog plemena Delmati.

Kr., on je naveo lokaciju grada u sklopu opisa pobjede Filipa V makedonskog kralja protiv Dardana. (ilirskog plemena).

I tu izlazi s tvrdnjom da ce njegova delegacija obici Osanice, nekada glavni grad HELENIZIRANOG ilirskog plemena Daorsa.

Njezino današnje ime je nejasnog postanka, vjerojatno povijesni trag ilirskog plemena Dindara, koje je živjelo s istočne strane.Dinara je glomazan i zatvoren masiv, dugačak 20, a širok 10 km.

No kako bilo, Jelavići su među rijetkim hrvatskim rodovima koji su dosljedno čuvali svoje prezime, pa nije poznat nastanak nekog drugog prezimena, bez obzira što smo na području ilirskog plemena Dalmata, tj. na današnjem dalmatinsko-hercegovačkom prostoru prema pisanim tragovima nazočni najmanje pola tisućljeća.

Tu se nalazila Andautonija, sjedište ilirskog plemena Andautonijaca i rimski municipij Gornje Panonije.

Arheološkom " Japodskom " zbirkom predstavljen je kroz predmete materijalne kulture: nakit, oružje, oruđe, posuđe, život i rad ilirskog plemena Japoda od sredine kasnog brončanog doba, tj. 10. st. prije Krista pa sve do dolaska Rimljana krajem 1. st. prije Krista.