S druge strane, na području Zapadnog Franačkog Kraljevstva, pod utjecajem romaniziranih Gala, prevladat će francuski.

Može se tu diskutirati o stilskim uresima za kosu, o (ne) definiranosti nekih likova i ostalim književnokritičarskim tricama i kučinama, no činjenica je da ovdje romaniziranih tema nedostaje, a dilema o tome je li takva okolina dobra ili loša ostaje pitanje osobnog ukusa.

Ti su gradovi bili mjestom razvitka kulture romaniziranih Gala.

U gradovima je bilo i romaniziranih Histra, trgovaca i obrtnika, koji su prihvatili latinski jezik i romansku kulturu i odrekli se svoje ilirske.

Romaniziranih Histra bilo je i u unutrašnjosti, a potjecali su većinom od rimskih veterana koji su se nakon dugogodišnje vojne službe vraćali u rodni kraj, zasnivali obitelj i postajali nositelji rimske kulture u tom kraju.

Retoromanski jezici (retijski jezici), jezici kojima se danas služe ptomci romaniziranih Retijaca, poznatih sada kao Retoromani.

Možda oko godine 640. nema niti 20 000 romaniziranih starosjedilaca računajući cijelu bivšu Dalmaciju.

Do ove separacije vjerojatno dolazi pojavom Hrvata i drugih plemena koja su svojim naseljavanjem (V. i VI. st.) potisnuli potomke romaniziranih Tračana.

Na tom prostoru zatekli su brojne ostatke romaniziranih ilirsko-keltskih starosjedilaca, a vjerojatno i manje ostatke ranijih seoba (Gote, Langobarde i druge), s kojima se postupno stapaju, namećući im hrvatsko ime.

Hrvati, koji su na ovo područje i do Jadranskog mora stigli početkom VII. stoljeća (ne odričući se svojeg jezika), prihvatili su od romaniziranih starosjedilaca kulturu vinove loze (i svetog drva masline iz čijeg su ploda, kako reče hrvatski pjesnik Vladimir Nazor, cijedili začin hrani i brali plamičak svjetla za dne zimskog mraka), a te su ih kulturne biljke vezale uz ovo tlo i tako postale čuvaricom njihove nove domovine i hraniteljicom tamo gdje druge kulture nisu mogle opstati.

Nakon raspada rimske vlasti na teritoriju nekadašnjih provincija Ilirika, Mezije i Makedonije (početkom 7. stoljeća) na tom području ostali su živjeti potomci rimskih kolonista i romaniziranih pripadnika tamošnjih starosjedilaca (Ilira, Tračana i dr.) Nakon dolaska Avara i slavofonih naroda ti stanovnici uglavnom su se povukli u planinske predjele Dinarskog gorja i Stare Planine, gdje su ostali živjeti stoljećima, baveći se uglavnom stočarstvom.

Po ovomu zaključujemo da je ovo historijski, ali podrugljivi, naziv za pučanstvo kontinentskog dijela mletačke Dalmacije, a isprva je bio naziv za planinske pastire, stočare koji iz svojih obitavališta nisu vidjeli more, označavao je potomke balkanskih starosjedilaca (romaniziranih Dačana, Dardanaca i, u prvom redu, Ilira).

Tako su Franci koji su svojevremeno osnovali Francusku zapravo bili Germani, a današnje francusko stanovništvo (nemoj mi sada spominjati imigracije iz Alžira i drugih kolonija) se većinom sastoji od potomaka nekadašnjih Gala i romaniziranih plemena.

Okolica je naseljavana od prapovijesti (pećine i zakloništa) i rim. doba (ant. natpisi romaniziranih Histra).

Šipič primjećuje: Mi najviše problema u toponimiji imamo zbog romaniziranih ili latiniziranih imena, zaboravljajući ili svjesno zanemarujući sve druge mogućnosti jezika.

Napominjem da su Vlasi ostatak romaniziranih starosjedilaca... štono se kaže predslavenskog življa, a prvi Hrvati koji su došli na današnje prostore su neosporno Slaveni, zato moliti ću lipo oprez kod odgovaranja...

Vjerojatno su već prvi hrvatski i slovenski doseljenici zatekli ove izraze kod starosjedilaca, romaniziranih Ilira (Rogić, 1957.), ali u smislu kamenitog, neplodnog kraja.

Potomci su romaniziranih tračkih skupina koja se do danas uspjela donekle sačuvati na istočnom Balkanu.

Potomci romanskih i romaniziranih seljaka sačuvali su se i u nekim selima južne i zapadne Istre - u Rovinju, Vodnjanu, Balama, Galižani i Fažani, dok su sve ostale poljoprivredne površine naselili Slaveni, ili su bili u tolikoj većini da su slavenizirali staro romansko ili romanizirano stanovništvo.

Potomci su romaniziranih starosjedilačkih naroda na širem prostoru Balkanskog poluotoka (Tračana, Cincara, Kelta i Ilira), te zaostalih rimskih kolonista.

Moguće je da su ga Slaveni preuzeli (i) od prethodno romaniziranih kršćana na terenu na kojemu su se naselili (na što upućuje prijelaz iz " o " u " u ", možda po sazvučju s romanskim tvorbenim dočetkom " ul ").

Vlasi su potomci romaniziranih starosjedilačkih naroda na širem prostoru Balkanskog poluotoka (Tračana, Cincara, Kelta i Ilira), te zaostalih rimskih kolonista.

Velebit kao i neke druge gore vjekovima su vrvile od potomaka površno romaniziranih starih stanovnika ovoga kraja, u prvom redu Ilira koji su se postepeno poslave-njivali i miješali s Hrvatima u njihovoj novoj domovini na Jadranu.

Porijeklom su od romaniziranih Ligura koji su nastanjivali krajeve oko Ligurskog mora u Italiji i Francuskoj.

" Vlasi (Rumâni, Rumîńi, Români, Rumâri, Armăni, Arumunji, Aromuni) su skupni naziv za više malenih srodnih etničkih grupa iz jugoistočne Europe, potomke rimskih kolonista i romaniziranih domaćih antičkih naroda poput Ilira i Tračana.

Kao i kod inih susjednih Ilira, donedavno za jezik Liburna nije bilo drugih pokazatelja osim oskudne onomastike tj. romaniziranih toponima iz klasične Liburnije koje navode rimski i manje grčki izvori, te vlastitih natpisa liburnijskih imena na njihovim grobnim cipusima.

Nakon Velike seobe naroda i pada Zapadnog Rimskog Carstva, političke institucije romaniziranih Gala zamijenila je vlast novodoseljenih germanskih plemena koji su se postupno stapali s dotadašnjim stanovništvom.

Usprkos tome, kultura romaniziranih Gala se očuvala još nekoliko stoljeća, sve dok se romanizirani Gali i pridošli Germani nisu stopili u novu, francusku naciju.

Nakon odlaska Turaka, Edessa je doživjela veliku etničku promjenu stanovništva nastalu pristizanjem brojnih skupina prognanih maloazijskih Grka i odlaskom muslimanskog stanovništva u suprotnome smjeru, potpunim nestankom Vlaha Cincara, inače potomaka romaniziranih plemena iz Trakije, te porazom komunističkih snaga generala Markosa i egzodusom slavenskoga stanovništva prema Albaniji i Jugoslaviji.

Oni svjedoče činjenicu da su dalmatinski skriptoriji koristili ove knjige, od kojih su danas ostali samo istržci, kao modele za uvođenje novih romaniziranih liturgija i napjeva.