Vodila su nas tri kapelana - Armando Illich, Sebastian Šujević i sadašnji kapelan Tvrtko Barun.

Illich) koje svakodnevni život pretvara u patološku potragu za bolešću.

Smijemo li, poput Illicha, razmišljati i zahtijevati povratak akademskim izvorima, ili smo dužni prihvatiti nove okolnosti sveučilišta, koje Illich naziva »znanstvenim poduzećem«?

Illich podastire obilje dokaza o brojnim štetama koje suvremeni medicinski establishment nanosi čovjeku.

Jedna od posljedica takve ovisnosti, upozorava Illich, jest stanje u kojem ljudi postupno gube vjeru u vlastito znanje i vlastitu moć prosuđivanja.

Nije stoga čudno da je Ivan Illich, još sedamdesetih godina prošlog stoljeća, prepoznao degradaciju humanističke gimnazije i humboldtovskog sveučilišta, te promišljao o društvu bez škole (»Deschooling society«).

Najdominantniji patogeni faktor danas je potraga za zdravljem, govorio je Ivan Illich.

Autoriteti se, naravno, utjelovljuju u institucijama koje Illich naziva manipulativnim institucijama, u opreci prema druželjubivim institucijama.

Stoga Illich čiju ideju smatramo kompatibilnom, premda ne i istovjetnom s onim što nazivamo anarhijskim pristupom obrazovanju predlaže deschooling, raškolovavanje (raz-školovavanje), i to kako samih škola, tako i društva u cjelini.

Ivan Illich je rekao da se u postojećem obrazovnom sistemu brka nastavu s obrazovanjem, a u bolonjskom procesu ide se i korak dalje (zapravo korak unatrag): studenti, ali i profesori su prisiljeni da se većinu vremena bave organizacijom studija, tj. birokracijom, te problemima koje stvara sam organizacijski sistem.

Prema Prometejevu činu »dobročinstva« za ljude posebno je kritičan Ivan Illich, koji krađu vatre smatra neizmjernom drskošću i pohlepom za moćima: »Vođen pleoneksijom, ili krajnom pohlepom, Prometej je prekršio granice ljudskog roda.

Susret Prometeja s Nemesis je besmrtan podsjetnik na neizbježnost kozmičke odmazde.« Illich pritom podsjeća da je narušena ekološka ravnoteža prirode (uništavanje ozonskoga omotača, globalni poremećaj klime, biotehnološke manipulacije genima) upravo posljedica našega prometejskog grijeha.

I da znate, onaj heroj iz Orwellovog romana koji je pobjegao u šumu od diktature eksperata bio je zapravo Ivan Illich.

Pritom se dakako, svjesno i namjerno brka obrazovni sistem sa procesom obrazovanja, ali i proces sa suštinom obrazovanja, na što je ukazao Ivan Illich u svojevremeno utjecajnoj, a danas pomalo zaboravljenoj knjizi Deschooling Society, koja je kod nas prevedena kao Dole škole (Ilič, 1972).

Illich kaže da se time učenika školuje da brka nastavu s učenjem, prelazak u viši razred s obrazovanjem, diplomu sa stručnošću, a tečno izražavanje sa sposobnošću kazivanja nečeg novog.

Školske 2012./2013. godine su nas na školskom natjecanju predstavljali: Mateo Bencek, Lorena Leoni, Leon Ličina i Stipe Veršić iz 5. a; Karlo Katalinić, Sven Murica, Antonio Šipić i Filip Škopić iz 5. b; Luka Illich iz 6. a; Mislav Glancer, Marijan Mavar i Luka Šćulac iz 6. d u kategoriji FMSLogo.

Ako je Illich bio previše apstraktan, a Augé pretjerano subjektivan, Byrne ih obojicu savršeno komplementira, pokazujući nam zorno da su ta dva aspekta teško poveziva u koherentnu cjelinu (osim jasno, ako u čarapi imate spremljenu pozamašnu svotu ili živite u kakvom malenom provincijskom gradiću).

Zato je hipohondrija najraširenija bolest, kako je Ivan Illich ukazivao, s opsesijom dijagnostikom i pregledima.

Mnogo se toga izmijenilo od vremena kada je Ivan Illich to zapisao u uvodu svoje knjige »Granice medicine«.

Illich je sedamdesetih godina otkrio medicinu kao projekt koji razara kulturno utemeljeno umijeće patnje.

Illich je jednom prilikom priznao da bi danas svoj uvod započeo rečenicom »Potjera za zdravljem postala je dominantni patogen«

No, Ivan Illich je bio važan jer je jedan od prvih koji je kritički promišljao smisao i korist medicinskih institucija.

Ivan Illich, briljantni kritičar modernog društva, uči nas da moramo zadržati svoju autonomiju, pravo na odlučivanje o vlastitu tijelu i životu, jer u protivnom će nas sve pretvoriti u bolesnike i ovisnike o zdravstvenom sustavu, a cijelo društvo postat će jedna velika klinika.

Armando Illich iz župe Donji Zamet u Rijeci. (m)

Tri knjige predstavit ćemo kao dijelove niza koji se od apstraktnih, ekoloških promišljanja notornog ikonoklasta (Ivan Illich: Energija i pravičnost), preko osobnih, nostalgičnih reminiscencija ostarjela čovjeka (Marc Augé: Pohvala biciklu), spušta sve do, ne pretjerano dubokih, revijalno uobličenih misli jednog, vrlo konkretnog vozača bicikla (David Byrne: Biciklistički dnevnik).

Nadalje, Illich smatra da postoji temeljna razlika između tranzita i transporta, [ 7 ] a u današnjem, motoriziranome društvu upravo transport daje ključni doprinos razaranju čovjekova vitalnog prostora i vremena.

Želi li biti dosljedna, svaku ekološki osvješćenu filozofiju mora krasiti sveobuhvatnost i radikalna nepopustljivost, a austrijski filozof i svećenik hrvatskog podrijetla, Ivan Illich, takvu je filozofiju uspješno prakticirao cijeloga svog života.

Pri tome, Illich vjeruje kako je nužno nadići i sam koncept energetske krize, budući da on podrazumijeva jednu specifičnu ideju čovjeka. Prema takvome konceptu, kaže on, čovjek se rađa i čitav svoj život ostaje ovisan o ropskim snagama kojima silom mora naučiti vladati

Postaje agent aerodromske sigurnosti i kao takav čak komunicira s tada svjetskom terorističkom ultralijevom zvijezdom, Illich Ramirez Carlosom.

O primarnoj medikalizaciji društva, predoziranim ljudima, o kliničkoj, socijalnoj i kulturnoj jatrogenezi govori Ivan Illich u svom djelu »Medicinska Nemeza« (»Medical Nemesis: The Expropriation of Health«, Marion Boyars, 1975), a najnovija znanstvena istraživanja govore i o ekološkoj jatrogenezi.