Jedna trecina svetskog stanovnistva danas raspolaze kapitalom, tehnologijom i znanjem.Kapital je, sa svim svojim atributima simbioze organizovanog kriminala i oligarhije, revolucija koja prevazilazi dotadasnje tradicionalne kulturne obrasce.Stvarnost pojedinca je prilagodjena zivotu ciji je gospodar neko drugi.U takvoj situaciji prirodne nauke, i njihova revolucija, znacajna su potpora stanju stvari koje namece ujedinjavanje posebno-naucnog i humanistickog u diskurs koji iskljucuje potrebu za novim definicijama drustvenih odnosa, za sociologijom uopste.Pasivnost politicke zajednice preti da demokratski sistem pretvori u vrstu paravana, u cijoj pozadini lezi poriv za sticanjem finansijske moci, koja svoje teziste ima u kreiranju novih tehnologija i komunikacija, koje se mitologiziraju do stepena modernih totema, dok je javno mnenje pomereno na rub drustvenog, u svoj nemoci i usamljenim glasovima za preispitivanjem amalgama predstavnicke demokratije, moci novca i savremenog saobracaja.Sam temelj morala sistema, koji je izmedju republike i carevine, uzdrman je covekovom kreacijom samo-proizvodjenja, biogenetikom, podesavanjem fizicke i psihicke osobenosti, koje nije daleko od realnosti.Ovakav zahtev utiskivanja u prirodu antropomorfnog informacionog sistema, uz pomoc genetskih manipulacija i psihofarmakologije, prononsirani je " humanizam " kontemporalnog.Sloboda izbora brise se u kognitivnoj neurologiji (implanti) i evolucionoj psihologiji koja zauzima poziciju viseslojnog progresa. " Humanisticko " je pozitivan zakon u kojem se covek uzdize iznad principa prirodne selekcije i preuzima tokove evolucije, obezbedjujuci egalitarnost ovoj doktrini, jacanjem sto veceg broja ljudi na putu njihovog opstanka.Jasno je da ovakav raspon nadgradnje prirodnih nauka, ka aspektu " emancipacije " sto veceg broja ljudi zapadnog sveta, dovodi u pitanje prilagodjavanja drustvenih nauka ovakvoj novoj dominaciji teorija koja izlazi iz prakticnog medicinskog i kibernetickog.Jer cemu jos sociologija, cemu antropologija, misljenje metafizickog uopste, za pojedinca post-potrosackog, informacijskog, novo-bioloskog doba? Gde je pitanje o karakteru, kada je ljudska priroda determinisana otkricem nove hedonisticke ekologije? I ko ce se jos pitati za zjapecom provalijom izmedju ostvarene utopije zapadnog coveka i izopstenih zemalja, sada vec cetvrtog sveta? U blagostanju neo-liberalnog, ujedinjenim sa protestantskim kultom rada, covek-jedinka kao celija ovog organizma zatecen je u situaciji kada je pojam jednakosti u mnogome upitan, vec se cak moze reci da sa manipulacijom naucnog postoji pretnja stvaranja rukovodeceg sloja koji ce se ispoljiti kao nova rasa.Implikacije proklamovane dugovecnosti improve coveka-robota, ujedinjene u novoj moci, su brojne.Pripadnici zemalja otpadnistva nece se naci u prilici izbora licne besmrtnosti, a sve su indicije niti nizi slojevi razvijenih drustava