Ne mogu baš zato jer sam sama jednom davno osmotski usisana u tu priču, neodvojivo, nema tu ulje-voda razdvajanja, nego sam s njom i pomiješana i zapjenjena, i jednako kao što greška u putu po onim stepenicama ne postoji kao određeni trenutak... kao određena skala... štenga na kojoj će se posrnuti, preskočiti, zauzeti drugi pravac... nego kao put sam, kao život sam... tako je ova greška impregnirana mojim životom, ona je ja, i ja za nju nemam za mehanizam detekcije, jer nemamo oko kojim bismo mogli zaviriti u svoje.