Bio je to vrhunac prve faze Igara koju je kritičar Dalibor Foretić nazvao " fazom iščuđavanja " jer su prve ambijentalne predstave bile čudo za sve - i za redatelje i za glumce i za gledatelje.Nakon senzacionalnog uspjeha Skupa s ingenioznim Izetom Hajdarhodžićem u glavnoj ulozi, na red dolaze Gundulićeva Dubravka (1961., korežija s Gavellom kojem je to posljednja predstava u životu), Shakespeareova Oluja, Beethovenov Fidelio (1962) i konačno virtuozni Dundo Maroje (1964, Zvonimir Berkovićje je u jednom nadahnutom tekstu nazvao tu predstavu " historijskim trenutkom Igara "), sve odreda uspješnice koje ga dovode na čelo dramskog programa Igara gdje će ostati sedam godina.