Alma Prica na za nju netipičan način vrlo distancirano tumači vlasnicu imanja Ranjevsku koja se iz Pariza vraća kući svjesna da je na propast osuđeno cijelo imanje kao i pripadajući mu višnjik koji svojom ljepotom simbolizira neku lijepa davna vremena, dok Iva Mihalić kao njezina kći već na neki način pripada nekom svom izmaštanom posebnom svijetu za koji razumijevanja nalazi samo kod mjesnog inteligenta, učitelja i vječnog studenta kojeg Franjo Kuhar tumači s prikladnom rezigniranošću i pripadnom mu autoironičnošću.