Pola stoljeća nakon Skokove opaske, koju smo naveli na početku ovog teksta, Vinja je ihtiološku terminologiju grosso modo svrstao u ove skupine: 1. nazivi koji potječu iz mediteranskog supstrata, a koje su najstariji priobalni južni Slaveni primili grčko-rimskim posredstvom (ribe najintenzivnije eksploatacije kao tuna, sardela); 2. nazivi preuzeti od Grka posredstvom romaniziranog predslavenskog življa (dalmatski jezik, npr. pagar, fag, triglja, tragalj...); 3. nazivi preuzeti iz jezika dalmatskog romaniziranog življa koje su Slaveni zatekli na tlu koje su zaposjeli i stisli u gradove i na neke otoke gdje se njihov dalmatski jezik u rasponu od nekoliko stoljeća ugasio, ostavivši znatan broj tragova u leksiku hrvatskih obalskih dijalekata (lokarda, liča, ovrata itd.); 4. ihtionimi koji su rezultat nekad mnogo intenzivnijih dodira sa stanovništvom južne Italije (Magna Graecia) kao, recimo, ukljata; 5. brojni nazivi (lancarda, pešebarila, cevul...) koji su u naš jezik ušli za višestoljetne mletačke dominacije; 6. neznatni broj naziva za ribe koje su iz Amerike donijeli naši povratnici (sonfiš, jalotel); 7. imena hrvatskog podrijetla koja se odnose najvećim dijelom na ekonomski nevažnu ribu i druge morske organizme.