Mujičićev je tekst zanimljiv, duhovit, komunikativan, u velikoj mjeri ostvaren u ironijskom ključu, s mnoštvom intertekstualnih relacija kazališnih, književnih, političkih i dr. Njegova je komika najbliža onom tipu koji nazivamo smijeh kroz suze, nerijetko na samoj granici tragičnoga.

Cvetković čak ide toliko daleko u tom ironijskom odmaku spram vlastitih riječi da njegov Silberbrandt biva građen poput čudnovatog lika upravo izašlog iz neke od uspješnijih epizoda Montyja Pythona, pomalo pomaknut u odnosu na registre igre drugih glumaca, što je od njega stvorilo nekakvu komičnu figuru koja je na premijeri izazivala smijeh u publici pa čak i otvoren aplauz.

Zaključno i sažeto: temeljna ishodišta i konačna utočišta Kamovljeve egzistencijalne pozicije i svjetonazora apsurd i anarhija, te poetike grotesknost, u Isušenoj kaljuži istkaše gustu mrežu lucidnih (samo) analitičkih rasudbi s uvjetnom ironijskom sintezom u završnome dijelu.« Zašto ne možemo padati u vis? »- nije samo genijalna dosjetka jednog fantastičnog književnog uma, nego i misao koja sažeto izriče« el sentimento tragico dela vida », kao što reče veliki Miguel de Unamuno.

Zamišljen kao svojevrsni religijski traktat koji propituje suštinsko pitanje vjere koja se, u sjajnom ironijskom preokretu, don Fabijanu obznanjuje kroz tumor u obliku violine, redateljsko-dramaturško čitanje tog čina pruža nam ključ za dešifriranje Matišićevog svjetonazora koji iz pozicije istinskog vjernika dokumentaristički precizno detektira te intelektualno promišlja ono što vidi pred svojim očima.

A samim tim suštinski odan ironijskom principu, dijalogizmu, ambivalentnosti, egzotopičnosti, korektivne i kreativne distance.

Prvi crtani film, Kako se rodio Kićo, surežirao je 1951. u zagrebačkom Duga filmu, a od 1956. s Nikolom Kostelcom i Vatroslavom Mimicom u Zagreb filmu udara temelje prepoznatljive poetike Zagrebačke škole crtanog filma - reduciranu animaciju, plošne likove i dekor na plošnoj pozadini, uz usporednu sklonost (parodijskom i ironijskom) humoru i angažiranosti na tzv. velikim pitanjima (otuđenost, postvarenost, upitnost nad opstojnošću u suvremenom svijetu itd.).

Samo što, za razliku od Alana Forda, Jutarnji nije opremljen ironijskom aparaturom i namjerama, nego je prokleto doslovan i zagovara istinski debilitet.

Ima tu romantičnih želja, natruha sentimentalnosti, zakamuflirane nostalgije za onim davnim zlatnim vremenima kada je muškarac znao što mu je činiti, ali s duhovitim ironijskom odmakom, cool stajalištem promatrača i neutralnošću drevnog pripovjedača Sam Shepard stvara svijet pomalo tjeskoban, mjestimice tragikomičan, napučen i bizarnim i običnim ljudima.

U hladnom i prozračnom ambijentu protječe precizno vođen, profesionalno besprijekorno odigran u smjeni skupnih i pojedinačnih prizora u ironijskom modusu oslikan opis erotskih orgija koje slobodno slijedeći i varirajući Shakespearea ocrtavaju razbuđenu podsvijest i sljepilo nagona, dakako bez poetičnosti i izrazitijega humora, u umjerenu, gotovo ravnodušnu tonu svojstvenu otuđenim likovima.

Prva, znakovita i glamurozna bila je izvedba Kralja Leara, što bijaše ironijskom aluzijom na netom preminulog Franju Tuđmana.

Ako je temeljno obilježje retroavangarde da simbole komunizma, kao projekta političke avangarde, i ikonografiju likovnih avangardi tretira u ironijskom ključu kao ohlađeno znamenje epohe modernizma, tada je Martekova izložba Fetiši kulture na neki način programatska, u smislu da gotovo ilustrira pojam retroavangarde oko kojeg se vezuje 16. plavi salon.

Epovi, soneti, pastorale i dvostruko rimovani dvanaesterci više se, osim u ironijskom ključu, ne koriste.

Trajna odrednica njezine poezije, poigravanje sa stereotipima ženskosti, ženstvenosti, ulogama spola i roda i u ovoj knjizi je našla svoje mjesto, odreda u ironijskom rasteru.

Postavljajući skulpture u prostor pod zajedničkim nazivnikom Izložba Petrić poentira karakterističnom ironijskom potkom svaku skulpturu, kao i izrazito ironijskom otklonom od konvencionalne forme otvorenja izložbe.

" Biti cendravo nostalgičan " je književna figura, obično u ironijskom smislu.

Roman ostvaruje svijest o narativnoj strategiji kojom se za č inje, a dijegeti č kim razinama razvija i metatekstnu svijest o romanesknoj proizvodnji, dakako s ironijskom mišlju o jezi č noj utopiji.

Ipak, da Lucićeva ljubavna boljezan nije samo danak petrarkističkoj maniji, nego izravan refleks proživljena slučaja, dokazao je baš Vončina sjajnom analizom cijeloga Lucićeva Kanconijera i dešifriranjem kriptografskog zapisa imena njegove drage u 21. pjesmi (»Otkad on izbrani...«), prema Kasandrićevu naputku, iznijevši hipotezu da je Hanibal pišući Milici udvorne stihove, s pokojom ironijskom sjenom zapravo namigivao njezinoj najmlađoj sestri Niki, čije ime »odzvanja cijelim Lucićevim kanconijerom«.

Osnovna poruka slike više je nego jasna, a rije č je o ironijskom i nadasve duhovitom Sederovu komentaru tradicijom uvriježena principa kojemu se slikari ili povjesni č ari umjetnosti utje č u kada žele preciznije nasloviti neki konkretni autoportret.

Možda i bi u nekom ironijskom autorskom ključu, no o njemu u Fekete nema ni govora.

Istodobno sa staromodnošću roman obilježavaju značajne modernističke crte, posebice upadljive u pripovjedačevoj ideologiji, njegovu ironijskom odmaku od pripovijedanoga svijeta, metatekstualnim napomenama o romanima potkraj 19. stoljeća (parfemisano smeće) i ukusu hrvatske književne publike.

Ukoliko pak spada u manire i to da svoj čin poprate ironijskom distancom, to je ona loša ironija, prazna forma distance što samo učvršćuje i dovršava svetu ozbiljnost sama čina.

Danas, kada na modernu i njene pionire gledamo kao na svoje prethodnike, a devetnaestostoljetnim poimanjima estetike se arogantno podsmjehujemo po arhitektonskim školama, na mjestu Miesovog kolaža stoji nekakva smeđa korporativna zgrada u koju pogled ne dopire (a kamoli kroz nju), a koja nekako svojim volumenom i namjerom, u ironijskom povijesnom slijedu, stišće obalu rijeke s kojom nema nikakav odnos, jednako kao ni s obližnjom stanicom S-bahna ili parterom (Mies je razveo svoj projekt na fasete pod različitim kutevima kako bi se sve gore navedeno ogledalo u njima i prepoznavalo u neometanom pogledu kroz neboder u istovremenosti različitih osjećaja, želja i nemira vremena).

Oleg Sulimenko, pritom, između ostalog i pažljivim odabirom detalja kao što su Manner napolitanke, kristalni luster i ljubičasta kosa pjevača šlagera stvara atmosferu koja bi se mogla usporediti sa žanrom stioba, onako kako ga definira Alexei Yurchak, kao ironijskom estetikom specijalne vrste koja je procvjetala u kasnom socijalizmu.

Ovaj je ciklus pisan s ironijskom distancom, živijalno, s mnogo usporedbi, ali racionalno, na momente i odviše iskustveno, dakle osobno.

Cabareta Torch ne nastoji problem homoseksualnosti i društva iole dublje sagledati, iako je to zasigurno moguće i u komediografskom i u ironijskom ili satiričnom kabaretskom stilu.

Von Trier dramaturški iznimno učinkovito i snažno analizira djelovanje ljudske psihe u ekstremnim okolnostima, dosljedno vlastitom svjetonazoru naglašava krhkost ljudske egzistencije unutar okrutne prirode, a njegovo se djelo može protumačiti i u ironijskom kontekstu spram komercijalnih filmova katastrofe koji nude super junake i spasitelje čovječanstva u zadnji čas... pročitajte cijeli tekst...

Naravno da svaki pristup, unatoč težnji da demistificira neku ideologiju, i sam ostaje zatočenikom vlastita diskursa, no Filosofisti č ka kronika druge hrvatske tranzicije u 42 slike (kako glasi podnaslov s jasnom ironijskom distancom i referencijom na diskurs jednog od vodećih protagonista Demetrina izdavaštva) služi kao onaj koji od same Hrvatske čini zatočenika u kritičkom osvrtu koji će nekim budućim naraštajima pokazati kakve su bile svakidašnje prilike u tranzitoriju koji još nije bio dijelom Europske unije i kako prema svemu sudeći neke ideologije poput velikog hrvatstva i nacionalizma, te medijske manipulacije i apsolutizacije medija zapravo samo prelaze s jednog na drugi naraštaj tek prividno ili neznatno mijenjajući svoj oblik.

Ironijski odmak prisutan je i u slici u kojoj Silvija Marchig s maskom androginog Ziggyja Stardusta na hrvatskom, a zatim i njemačkom u ironijskom modusu izgovara riječi jedne od talijanskih pjesama.

Stilski korektan, u blagom ironijskom odmaku od telenovele tek mjestimice zamu ć en, tekst romana Tu đ i život obiluje dobro uklopljenim eksplicitnim i implicitnim literarnim citatima (Pri č a o M.

Profinjenom ironijskom odmaku usvojenom iz češke književne tradicije pridružuje suzdržanu osjećajnost osobe kojoj tijek života gotovo neprestano ovisi o često apsurdnim, opširnije >