Mirku Norcu, koji nije učinio sve što je trebao, i mogao, da spriječi, suzbije i kazni svoje podčinjene za teške zločine kao što je masakriranje zarobljenog vojnika razapinjanjem na drvo i ne uzimanje u obzir da je potpuno uništavanje kuća i imovine pridonijelo teškoj posljedici trajnom iseljenju cijelih zaseoka, te uzimanje za olakotnu okolnost optuženikovu mladost i životno neiskustvom u ozračju domoljubnog zanosa daje nedvojbenu poruku da će zločin, ako doprinosi nekim višim ciljevima, biti dopušten i pokriven i zatvara obzor nadi (a kamoli očekivanjima) žrtava zločina i njihovih obitelji da putem pravosudnog postupka njihova stradanja budu priznata (vidi obrazloženje).