te su noći, ovoga dana, negdje u ovo vrijeme, prije godina dosta (moglo je biti i sto), gradski čistači, snažnim šmrkovima, kupali njenu ulicu. stojimo na vratima. poslijednje laku noć i poljubac u obraz, mokar i slan. u žutom svjetlu rotacije, kamiona gradske čistoće, njene oči u pogledu kao iz morske dubine. ti to plačeš, lutko? čemu? ta rekli smo, mnogo godina prije ove noći. kad se dogodi, da bit ćemo hrabri. da nećemo plakati. da bit ćemo razumni. da bit ćemo sretni, da bit ćemo ponosni na život koji smo živjeli. ma velik sam ja. i hrabar. i razuman. i sretan, vidi, ne plačem. krenuo sam niz ulicu. nikada svibanjski vjetrić nije bio tako hladan. dvadeset koraka. dvadesetdva. okreni se Zlo-i-naopako. dvadestčetiri. okreni se, samo jedan trenutak. na slijedećem koraku. na onom poslije njega. na tridesetom, na pedesetom. ma samo baci pogled preko ramena, Zlo-i-naopako. ma samo se ovlaš osvrni, samo pogledom, kao fotoaparatom, uhvati trenutak stvarnosti u fotografiju za vječnost. okeni se Zlo-i-naopako. iskoristi poslijednji trenutak da vidiš sadašnjost kako postaje prošlost. isisaj pogledom, kao golemim usisavačem, zvukove njenih koraka po betonskom pločniku. povjetarac s njenim imenom iz krošnji lipa. prašinu sa željezne kovane ograde što pamti kako te ljubila. isprazni taj stan od zraka s mirisom seksa, od riječi ' ' volim te ' ' skrivene u polici s knjigama, od mirisa pjene za brijanje i svježe opranih ručnika. osvrni se, Zlo-i-naopako i isprazni poslijednjim pogledom taj stan od svega tvog, od svega vašeg. pomozi joj da u njega lakše useli budućnost. osvrni se. još samo par koraka do ugla, još samo par koraka i nestat će svijet kojeg si znao. osvrni se. pogledaj ga još jednom, Zlo-i-naopako. još tri. još dva. zadnja prilika, Zlo-i-naopako, osvrni se i zamrzni vrijeme na sto godine. na pedeste. na pet. na dovoljno da zaboravi njegovo sutra. osvrni se...