Sve padose u zaborav: i ustajanje u sami cik zore; i proklinjanje svih svetaca i bogova poradi toga (ma mani se bolan putovanja, sve sto hocu je topao krevet, neka svi crknu i neka avion krene bez mene = uvijek ista pjesma kad treba putovat rano ujutro); i totalni kolaps Continentalovog check in sistema; i mirisanje i udisanje specijalne aerodromske mjesavine kerozina i novog tepiha (takav ushiceni miris u meni proizvede sveopcu euforiju putovanja, avanture, lijepih ljudi koji putuju i tako svasta jos nesto); ni skvrcivanje u redu 20 F 7 i pol sati (opaska: dokono kratih prva 2 sata sa prebiranjem po najgoroj avio hrani ikad; pravljenju playliste sa New Yorkom kao sredisnjom temom; drljanju po Rough Guide vodicu za New York; pomnom i marljivom ispunjavanju zelenog formulara za one koji ne trebaju vizu; a preostalih 5 i po ' sati posvetih iskakanju iz vlastitog kozuha i koze, migoljenju tamo-amo, crvanju guzice, premjestanja jastuka sa lijeve na desnu stranu i obrnuto.