bože ja čitam sve što ovdje piše i ne mogu vjerovat do čeg se ljudi dovode. vjerujem da je najlakše pametovat iz perspektive promatrača kao i da nikad nitko ne može znat što se događa između dvije osobe bolje nego one same, ali ne mogu vjerovat koliko okolišanja i koliko ljudi prave nove probleme kako bi probjegli od starih koji su zapravo sama srž. nisam udana, moje prijateljice su većinom u vezama ili brakovima, ali imam dovoljno iskustva, a i sama sam svjedočila problemima u braku u obitelji, razvodu i sličnome. ne znam koliko bilo koja od vas ima godina, ali znam da sve što sam ovdje pročitala zvuči ko da je izašlo iz usta tinejdžerki. ne želim nikoga uvrijediti, ali poruke koje sam pročitala toliko odišu nezrelošću da sam se razljutila. svi kukaju kako im muškarci rade ovo, kako im rade ono, varaju ih, nedaju ima pažnju, nežnjost, a što žene rade?? stvaraju im otvorene prilike da ih povrijede. dajete im sve i onda očekujete i da neće sve uzet?? brinete se samo o drugima, ne vodite računa o sebi i onda kad vas ljudi počnu uzimat zdravo za gotovo pitate se zašto?? mislim da odgovor leži u riječi od 4 slova, a zove se: stav. tvoj stav je skup tvojih razmišljanja, potreba, osjećaja, tvog poštovanja prema samoj sebi prvenstveno, a onda i prema drugima. jako dobro razumijem kako je to kada se ljudi vjenčaju mladi, što zbog trudnoće ili loše prosudbe i kad nakon nekog vremena shvate da nisu jedno za drugo, ali nije razvod najgora stvar koja se može dogoditi ženi, mislim da je ovo što vi živite puno gore. svatko ima svoje životne okolnosti, svoj križ, svoje probleme, ali ako želite poštovanje, nježnost i ljubav sigurno to nećete dobiti tako što skačete u krevete oženjenih muškaraca ili varate muževe. to što dobivate je privid. a ono što zapravo dajete je dojam žene koja nije dorasla nositi se sa problemima, riješiti situaciju kako spada i refleksiju te slike ćete osjetiti kad tad, bilo na način da vaš muž sazna pa da vam propadne brak ili na način da vas ljubavnik ostavi, kako god da bilo, ovo nije način i može jedino loše završiti. jedini način je da se prestane sažaljevat, lupite šakom u stol i nađete zrelo rješenje, bilo da je to otići ili ostati. pa nije ni smak svijeta ostaviti muža i udati se za nekog novog. ako je to vaša prava ljubav kao da je bitno šta će selo pričati, vaš je život i vi ga živite. kakvo poštovanje dobivate od čovjeka koji traži od vas da se skrivate? kakvo poštovanje vi odajete ljubavi ako isto tražite od nekog? koliko vi sebe volite ako zbog malog osjećaja pažnje pristajete biti nekome na drugom mjestu ili pristajete na sve ostale kompromise? mislim da u tom leži puno veći problem od ovog koji sebi radite. ne možete tražit da vas netko voli, ako vi same sebe ne volite. to je jednostavno ono čime zračite i zbog čeg se ljudi ponašaju prema vama tako kako se ponašaju. ispričavam se ako sam nekog uvrijedila, nije mi cilj vrijeđati niti soliti pamet, dapače, jedan dio sam i sama iskusila i naučila na svojoj koži, ali i dalje ne mogu vjerovati koliko su žene sklone iskomplicirati život čak i onda kad je jednostavan. umjesto da se ljudi uhvate u koštac sa problemima, suoče sa strahovima, i zatraže ono što žele, ono što zaslužuju, oni se uvale u probleme i onda cvile kako im je teško. jednom kad shvatiš šta želiš u životu sve je poprilično lagano. ono što voliš, želiš, ono što ti odgovara - za to se boriš, noktima, zubima, rukama, nogama. ako ne ide, bar znaš da si sve pokušao, digneš glavu i kreneš dalje. nije život med i mlijeko, pa ljubav je posao, ljubav je odluka, to je nešto na što pristaješ, to je nešt za što se boriš, nešto u što ulažeš sebe, a ne nešto od čeg odustaješ nakon prvog spoticanja. ako odustaneš, onda znači da toga nisi ni vrijedan. ništa što je vrijedno ne dolazi lagano, za sve se u ovom životu namučiš. ali onda i traje. ako ne ide, odeš dostojanstveno, ali bar znaš za šta si se borio, barem znaš čemu stremiš i koji je tvoj cilj, ovakvo izgubljeno traženje sebe i kvaziljubavi se može opravdat jedino ako ti simultano iskaču prištići i rastu prve dlačice. sve kasnije NIJE sudbina, nije životna komplikacija, nije kaos, roza naočale nego naš izbor, naša spremnost na borbu, naša zrelost i naša doraslost situaciji. sreća je rezultat osobnog truda, a ne prst sudbine. pa onda i odlučite prestat bit nesretne, nije ni biti sam najgora stvar na svijetu.