Dobro, platit ćemo, ali dopustite da iskrcamo otpad.

- Kada dođu namirnice deset mladića iz Pomorske škole pomoć će nam da ih iskrcamo i donesemo u naše prostorije, nakon čega počinje slaganje paketa.

Iskrcamo se, potrošim pola boce spreja na krvopije, svuda blato i zemlja, smjestimo se u obližnjem hotelu, te brže - bolje naručimo koktele, te se u društvu kolibra uvučemo u sveprisutni pura vida life style.

Mišići su vikali upomoć, glava me je već opasno rasturala, bila sam dodobra dehidrirala i mozak mi nije baš najbolje radio, u trenutku kada su nam stjuardi podijelili neke papire kje moramo popuniti i predati na carinskom prolazu kada se iskrcamo.

Na odredište, tj. polaznu točku izvor Kamenica povrh Stupačinova, stigli smo klupskim kombijem, jedva dočekavši da se iskrcamo iz pretrpanog kombija u koji se naguralo čak nas trinaest.

Sada je vrijeme da se i mi iskrcamo.

Tada smo međutim dobili naredbu da idemo po vojne vatrogasce u Lošinj, a tek nakon što njih iskrcamo na Kornatu da idemo po pripadnike GSS-a u Zemunik.

Na plaži nas dočekuje Tjalling i pomaže nam da se iskrcamo.

Iako joj je osnovna svrha čuvanje kockica leda (koje redovito izmolimo u prvom kafiću mjesta u kojem se iskrcamo), odlično dođe i za kuhanje po principu " vakuum posude ".

Kad se oko 19 napokon iskrcamo na višku rivu shvaćam da smo na putu već 16 sati.

Zapovjednik vatrogasaca tražio je da ih iskrcamo u blizini kruške, pred vrh, ali to nije bilo moguće zbog konfiguracije terena.

Kad smo došli na granicu Slovenije tu su nam partizani naredili da se iskrcamo.

Lukavice jedne, čekale su da se iskrcamo na otok gdje su signali za mobitel uglavnom u komi, tako da nitko od taoca ne može zvati upomoć

Ali kada se iskrcamo na kopno, nama se i dalje ljulja jer mozak i dalje misli da je na brodu.

Tamo se iskrcamo na autobusni i pravac pješke baldekin sa šalovima i zastavama Zadra.

Uglavnom, iskrcamo se, prodjemo carinu i policiju, nisu me policajci puno gnjavili, pitali su me kud idem, koliko cu ostati i da li imam cigareta i koliko.

Sjednemo na bus, iskrcamo se u Gradcu (malo dalmatinsko mjesto, desetak kilometara od Ploča u smjeru Splita), nađemo prve planinarske oznake i krećemo.

Što vrijeme, što vremenski uvjeti nisu nam dozvoljavali da se iskrcamo na sve svjetionike narednih dana.

Darko je prvi stigao i pričekao je da se iskrcamo iz kamiona.

Kako sam ja vječiti optimist, još sam imao nadu da u prizemlju nema nikoga, pa kada iskrcamo tipa, pred nama je avantura zvana devet katova strasti.

To nas nije pokolebalo da se iskrcamo.

Odjedanput je vlak stao i zapovijedaju da se iskrcamo, da smo stigli.

Većina mojih vojnika je rek la ja ih u brod više nitko neće strpati i da su znali da će ovak va vožnja biti išli bi preko brda, bez obzira što su četnici na njima. a moji iz 5. bojne su rekli: Kada se iskrcamo iz trajekta, četnici će plati za sve muke vožnjom na trajektu po ovom vremenu...

- Iskrcamo ih na brzinu negdje u centru grada, izvezemo autobus na periferiju i potom čekamo poziv vodiča koji nam mobitelom javi gdje je u centru grada okupio putnike.

Čuje se uzdah olakšanja kad se mi iskrcamo s busa.

Stao sam kilometar dalje da to iskrcamo do kraja. još sad mi je čudno šta je to bilo u šumi, možda neka svinja ili kozna šta, ali da nas je netko vidio kako smo zbrisali, trgao bi se od smijeha. 4 od nas, jedan veći od drugog i pobjegli ko zečevi. aajajaj. ali možda ćete se vi nasmijat pe eto

Osjetila sam na trenutak samosažaljenje i sažaljenje za gospođu koja je samo naizgled smireno sjedila na svom sjedištu, nakon što je izvršila ono što je smatrala svojom građanskom dužnošću, jer tko je vidio da se usnuli patuljci bez karte voze u tramvajima namijenjenima pristojnim ljudima koji plaćaju porez i u lisnici imaju pokaz ili barem kartu, dnevnu ili onu za jednu vožnju, svejedno, karta je karta i kad ne postoji osim kao sačuvana SMS poruka u memoriji mobitela, a gospođa će još dugo osjećati nelagodu i možda pretresati doživljaj s kolegicama na poslu ili s ukućanima kad se vrati nakon pošteno odrađenog radnog dana, jer okomito podignuta noga uistinu je bila kap koja je prelila čašu, to nema smisla, reda mora biti, da, reda, posvuda, u državi, u svijetu, u našim životima, u našim glavama, a u našim glavama reda nema, nema ga ni nakon što uredno iskrcamo slijepog putnika i tako se riješimo potencijalne neugode i stvarne nelagode koju osjećamo kad smo prisiljeni gledati nekoga tko spava, pa to je gotovo kao da hoda gol ili vodi ljubav na javnome mjestu, nije isto, naravno, ali nije ni daleko, reda mora biti unatoč ukočenim ramenima, glavobolji i prikrivenim razdirućim željama i potrebama, gospođa i ja i trojica mladića i vozač tramvaja i stariji gospodin koji je podigao s poda kao trava zeleni šešir i pružio ga još uspavanom malom čovjeku, putnici koji su sjedili i stajali u trojci tog jutra, svi smo bili sudionici događaja koji nas je uznemirio htjeli mi to priznati ili ne, jer teško je biti razapet između onoga što se treba učiniti i onoga što se osjeća da bi se trebalo, neobično teško ali i zahvalno, jer ništa se ne događa slučajno, a darovi ne padaju na tlo gdje ih nema tko primiti.

Već sa broda sam gleda kako da napravim đir po njemu kad se iskrcamo.

Uglavnom, vrtili smo se oko škoja dobrih uru vrimena, možda i više, pokušavali na nekoliko mista pristat, ali ovo je mali, pučinski otok, nema tu nikakvoga mula, a kamo li mandraća za koji bi se mogli vezat, makar pet minuti, dok svu opremu iskrcamo na obalu

U trenu sam donio odluku da se iskrcamo i pješke u Uljanik.