u braku smo 5 godina. još prije nekih godinu dana počela sam sumnjati da me muž vara. nešto mi nije dalo mira, i krenula sam kopati po mailovima, chat računima... imala sam password jednog maila, pa sam lančanom reakcijom došla i do njegovih drugih mailova, MSNa, skypa, čak i računa na iskrici. znam da nije za pohvalu, al kad je krenulo, nisam si mogla pomoći, morala sam vidjeti koliko ih je bilo i na koji način se sve odvijalo. uglavnom, lovio je nezrele curice, koje su padale na komplimente i izjave nježnosti. upalilo mu je kod njih tri, s dvije se poseksao jednom, a s trećom je bio u nekoj vrsti veze. ta treća je bila nešto zrelija od ove dvije, krenuli su prvo sa dopisivanjem, vidjeli se prvi puta tek nakon 3 mjeseca dopisivanja, viđali se mjesec dana nakon čega je pao prvi seks, i ostali u vezi nekih mjesec i pol, dok nisam sve otkrila. ona je znala za mene, nije joj smetalo jer je i ona bila u vezi, živjela je s dečkom. naš brak je tada bio u krizi. financijska situacija nam je postala jako loša, svađe su počele oko novaca, ja sam se sve više povlačila u sebe i nije mi bilo ni do čega. tako da donekle kužim zašto je sve to napravio, ne opravdavam, i ne mislim da sam ja kriva za njegove greške, nego nekako razumijem da je moje (a i njegovo) ponašanje, i ta kriza kroz koju smo prolazili kumovala svemu tome. nakon prvog šoka, svađa, uvreda i svega što je došlo kad sam saznala, sjeli smo i popričali. prvi put baš otvoreno o svemu. molio me da mu oprostim, i da nam dam šansu, rekao da me voli, i da misli da bi uz trud i razgovor uspjeli nekako ostati zajedno i pored svih problema. prvo nisam htjela ni čuti, ali kasnije kada se sve sleglo, pristala sam na to da pokušamo održati brak. međutim, sve mi se čini da ga volim sve manje i manje. skužila sam da nakon dugo vremena mogu bez njega. brak nam se na van čini ok (barem ono što ja vidim, ne isključujem mogućnost da me opet vara, iako po ponašanju uopće ne bih rekla), ali ja postajem sve hladnija prema njemu. seksa još uvijek ima, uzbuđenje je tu, dovoljno je samo da sam mu blizu, s te strane sve funkcionira. ali nešto je u meni umrlo, prestalo me je zanimati kako je, gdje je, kako mu je na poslu, ne da mi se više slušati ga dok priča, ne da mi se više njemu pričati o sebi. nekako sam hladna prema njemu, i puno više orjentirana na sebe i na djecu. u dubini duše nisam mu još oprostila, tu i tamo se uhvatim kako mu u sebi predbacujem, trudim se da mu to ne dam do znanja, ali ne uspije mi uvijek. njega to pogađa, vidim po njemu, ali nekako kao da me nije briga. nije da želim da ga boli, samo mi je svejedno kad ga zaboli. je li moguće da ga prestajem voljeti nakon svega? prevara je užasno zaboljela, ali nisam u nijednom trenutku mogla pomisliti da ću ga ikada prestati voljeti, sve do nedavno. jel ima netko da mu se dogodilo nešto slično? ili netko tko je uspio prijeći preko prevare, i ostati u (sretnom) braku? znam mnoge koji su oprostili, i ostali u braku, ali ne mogu znati kako im je sada, je li im brak još uvijek brak, ili samo farsa. ne bih voljela živjeti farsu, a iskreno, od pomisli na rastavu mi postane slabo