Završit ću s policama punim stripova Roberta Crumba u zvučno izoliranoj sobi bez ijedne reflektirajuće površine (uključujući moje naočale) između mene i zvučnika kako bi se što manje zvuka iskrivilo i izgubilo, slušajući pritom na gramofonu sa 78 okretaja 90 godina stare, šumeće snimke Charlieja Pattona, kunući se da je to jedina prava muzika (kad smo kod Pattona, evo jedan dobar članak na www.furious.com).