Marovic, kao tradicionalisticki orijentiran modernisti i pjesnik eticki i poeticki " loše prilagoden vremenosti " (Mrkonjic, 1997), nepredvidljiv kombinator klasicnih konvencija i avangardnih raskola (Maroevic, 1997), kojega su na temu iz anticke mitologije možda naveli, kako Zlatar kaže, " osobni poeticki motivi " (Zlatar, 1996, 127), krenuo je obrnutim putom, odustavši od izravne povijesne dislokacije Antigonine teme u blisku nam suvremenost, dapace, uronivši duboko u zanemarene odvojke zapletenih predajnih niti, tamo gdje je, prema jednoj tradiciji, kojom se možda u svojoj izgubljenoj tragediji poslužio Euripid, Antigona izbjegla Kreontov bijes i preživjela. (1) Odlucio se, nadalje, za formu slobodnog stiha i tek povremene namjerne leksicke anakronisticke ispade, kao što je onaj njegova Šefa polisije kad Antigonu, koja kod Marovica umjesto smrti osvaja vladarsko prijestolje, izvješcuje da je prorocica Manta " u cuzi ", što je jedan od rijetkih Marovicevih izravnih signala da se komad ima razumijevati s obzirom na aktualije tadašnje hrvatske situacije. (2) Premda ispisani izvan ustaljenog metrickog obrasca, tako da " nalikuju obicnom govoru ", stihovi mu ipak, prema Pavlicicu, poštuju " unutrašnji ritam ", dužinu uskladuju s obzirom na dominantnu atmosferu prizora, skracujuci se u emotivnoj tenziji, a dužeci se kad pripovjedno izvješcuju o zbivanjima izvan pozornice te zvukovnim i etimološkim igrama rijeci isticuci vlastitu pripadnost poetsko-recitativnom bar jednako koliko i dramskom diskursu (usp.