Naglašena je tronarječna dimenzija u postanku hrvatskoga književnog jezika, kao oprjeka monodijalekatskoj osnovici srpskoga, te odbačena dosjetka po kojoj hrvatske i srpske istoznačnice tobože " obogaćuju " jezik, jer književni jezik nema sinonima te vrste, a idući logikom " obogaćivanja " moglo bi se isto tako usvojiti u jezik mnoštvo istoznačnih riječi iz drugih jezika, slavenskih, romanskih, općenito indoeuropskih, bilo kakvih.